Danas kad čuješ “PSG”, odmah ti padnu na pamet pare. Mnogo para. U jednom period trojac Neymar-Mbappé-Messi, sjaj, glamur, luksuzni hoteli i preskupe frizure. Zvijezde koje šetaju Parkom prinčeva kao po modnoj pisti.
Ali… nije uvijek bilo tako. Prije svih tih silnih miliona i katarskih vlasnika, PSG je bio samo još jedan francuski klub koji traži sebe. U toj potrazi jedno vrijeme kormilo je držao niko drugi do Vahid Halilhodžić. Vaha. Naš čovjek.
Ulazak u haos – i to bez rukavica
Godina je 2003. PSG iza sebe ima sezonu koju bi najradije spalili. Završili su 11. u ligi, navijači sunezadovoljni, klub je bez pravog smjera. I onda dolazi Vaha. Nije on došao s mnogo pompe. Više kao – evo me, sad idemo raditi. Svlačionica? Prava zbrka. Malo nezadovoljnih veterana, malo klinaca koji još nisu znali kako se vezuju kopačke. Sve to, a klub na finansijskoj ivici.
Ali, ako je neko znao kako raditi s onim što ima to je bio Halilhodžić. Vidjeli smo to i ranije. On je čovjek koji ne traži savršen teren. Dajte mu polomljen tim i dobit ćete disciplinu. Kod njega se znalo: radiš dok ne padneš, pa onda još malo. Nema šminke. Nema izgovora.
Preokret koji niko nije očekivao
U sezoni 2003/04 pravo malo čudo. PSG se penje do drugog mjesta u ligi, odmah iza velikog Lyona. Osim toga osvajaju Coupe de France. Iz kluba koji se gušio u prosječnosti napravljena je ekipa s karakterom. Ali to nije bila čarolija. To je bio znoj i disciplina. Ronaldinho je tada bio u ekipi. Genije s loptom, ali i boem u životu. Kod Vahe to nije išlo. Mogao je on driblati pola tima, ali ako kasniš na trening… ćao. Nisu kliknuli. Ronaldinho je ubrzo otišao u Barcelonu, a PSG se okrenuo drugačijem fudbalu –čvrstom, borbenom, bez puno šminke.
Pedro Pauleta je pod Vahom procvjetao. Golgeter starog kova uvijek je znao gdje će pasti lopta. Gabriel Heinze? Živio je za duele. To su bili igrači koji su znali šta Vaha traži i davali mu to.
Nema romantike u fudbalu – samo rok trajanja
Krenulo je lošije u sljedećoj sezoni. Liga prvaka nije išla, rezultati su izostali, nervoza je rasla. Vahina stroga ruka više nije imala isti efekat. I onda februar 2005., kraj.
Dobio je otkaz.
Nije bilo ni pretjerano iznenađenje. Takav je fudbal.Ali gledano unazad, to što je on napravio nije bilo malo. Pokazao je da PSG može biti ozbiljan klub. Ne samo u smislu rezultata, nego u mentalitetu. U stavu.
Vaha je posijao sjeme. Neko drugi je kasnije zalijevao sa milijardama, ali prvi koraci su bili – krvavi, tvrdoglavi i pravi.
Kad PSG još nije imao glamur imao je Vahu
U svijetu u kojem se danas mjeri “veličina” brojem pratitelja na Instagramu i sponzora na dresu, lako je zaboraviti da su nekad klubovi živjeli od vizije i truda. Vaha nije imao milijarde. Imao je principe. I ma koliko nekima išao na živce, napravio je nešto što se ne briše lako.Njegova epizoda u Parizu je kao stari crno-bijeli film u svijetu 4K glamura. Možda nije trajala dugo, možda nije završila slavno –ali je bila stvarna. I važna.