Ako iko zna pretvoriti biblioteku u mapu svijeta, to je Jorge Luis Borges. U razgovoru vođenom u julu 1966. u njegovom kabinetu Nacionalne biblioteke u Buenos Airesu, Borges govori onako kako piše: tiho, precizno i kroz knjige. Sagovornik Ronald Christ ne navodi ga da priča o “sceni” i imenima dana, nego polako otvara njegovu radionicu: staroengleski i staronordijski, epski ton koji podiže sitnu dlaku na ruci, detektivske priče kao geometrija radnje.

Soba je visoka, na zidovima Piranesijeve gravure, police se okreću, rječnici stoje uvijek na istom mjestu da ih može naći “po položaju i veličini” — i to je već Borgesova proza pretvorena u život. Tamo, iznad čitaonice, čovjek koji polako gubi vid diktira, sluša i ispravlja izgovor. Miss Quinteros kaže da su “uvijek tu male šale” i da se sve događa bez žurbe, kao da rečenice pronalaze svog autora tek kad odjeknu u tišini biblioteke.

Lutao sam ulicama…

Kad padne riječ “New York”, Borges se nasmije. Ne hvali znamenitosti, ne gradi mit o opasnom gradu; kaže samo: “Lutao sam ulicama… ljudi su uvijek bili ljubazni”. Važnija od orijentacije je sposobnost da se izgubiš i da te grad primi natrag. U tom gubljenju prepoznaje vlastiti “rad”: svijet kao labirint koji se ne prelazi nasilu, nego slušanjem. U istom tonu priznaje da o “mlađim savremenicima” zna malo, posljednjih godina učio je stare jezike — krenuo je zbog kenninga, ostao zbog jezika. Metafora se može istrošiti, kaže, ali gramatika mijenja vid: zato svakodnevno čita naglas s malom grupom Beowulfa, Finnsburg Fragment i The Dream of the Rood, zato se iz učenja rađa neka druga preciznost u pisanju, osjećaj da rečenica mora “disati” kako diše starija sintaksa.

Onaj ko traži patos naići će na hladnu vodu. Borges priznaje da ne plače nad “tužnim scenama”, nego nad epom — nad tragovima hrabrosti koji se pojave u pogrešnom filmu, u pogrešnom trenutku: gangsteri Josefa von Sternberga koji umiru dostojanstveno, vojničke biografije iz porodičnog stabla, zvuk konjice iz starih knjiga o oslobodilačkim pohodima. To nije poza niti nostalgija; to je mjera: ton koji izoštrava pogled, i na književnost i na svakodnevicu. Epika kod Borgesa nije truba na zidinama, nego tiha linija koja provlači smisao kroz haos.

Živim u sivom svijetu…

Kako mu je vid slabio, svijet je postajao sivkasta filmska traka. Ipak, jedna boja ostaje uporna: “Živim u sivom svijetu… ali žuta se ističe”. Koliko je to tačna Borgesova rečenica: žuta knjiga na stolu, žuti odsjaj lampe, žuti pijesak u priči koja tek nastaje. U tom detalju ima i njegove poetike i njegove etike: radost u sitnici, ozbiljnost bez patosa, humor koji otključava prostor između pojmova. Zato govori “knjiški”, ali s vedrinom, zato mu je razgovor više mapa nego ispovijest.

Sve to zajedno zvuči kao diskretna autobiografija čitanja. Učenje jezika kao promjena percepcije, grad kao tekst koji se čita lutajući, epika kao mjera dostojanstva u svakodnevici, biblioteka kao koreografija pamćenja u kojoj se knjige pronalaze po položaju, a ne po naslovu. Borges ne nudi “stav” za naslov — nudi metodu opažanja. I zato ovaj razgovor ne stari: podsjeća nas da književnost nije dekor nego način vida, i da se od jezika može još jednom naučiti ono što smo mislili da znamo.

Izvor: Jorge Luis Borges, “The Art of Fiction No. 39”, intervju vodio Ronald Christ u julu 1966. u Nacionalnoj biblioteci u Buenos Airesu, objavljeno u The Paris Reviewu.

Napomena: Ovo je naš kurirani sažetak s kratkim citatima i punom atribucijom. Za integralnu reprodukciju ili cjelovit prevod potrebno je odobrenje izdavača The Paris Review.