Mostarska kafana Kod zvona, obično utočište tišine i jutarnje kafe, danas je bila poprište “istorijskog sastanka”. Nije Bruxelles, nije Vijeće ministara, ovo je bio izbor novog Premijera, u najprijatnijem ambijentu, tik uz šank.

Predsjednik prve koalicione partije, onaj s izjavama za društvene mreže, sjedio je za centralnim stolom. Preko puta – tihi vođa druge partije, čiji se glas čuo samo kad se mora. Oko njih, savjetnici, izgledalo je, tek probuđeni iz kolektivne apatije.

“Dakle, gospodo”, poče prvi mašući konobaru, “narod čeka. Evropa pritišće. Premijer mora biti izabran. Odmah! Glasanje po protokolu traje godinama, mi vremena nemamo!”.

“Prijedlozi?”, promrmlja tihi vođa, prelistavajući jelovnik kao da traži životni smisao.

Predsjednik se sagnu nad šoljicu kafe, para se dizala spiralno, kao da se ruga. Odjednom, oči mu zasjaše:

“Imam prijedlog! Nova metoda! Demokratska, transparentna, a najvažnije – brza! Premijera ćemo izabrati bacanjem kocke šećera u kafu!”.

Muk. Savjetnici se zgledaše. Konobar, s tacnom u ruci, zaledi se.

“Kocke šećera, gospodo!”, ponovi predsjednik, vadeći tri kocke s ponosom i nastavi: “Svaki izabere jednu. Bacite je u šoljicu. Koja prva potone, njen kandidat je Premijer!”.

Tihi vođa podiže obrvu i upita: “Zvuči… efikasno. Ali šta ako dvije potonu istovremeno?”.

“Aha!”, odbrusi predsjednik. “Zato sam ja tu! Mi smo tu! Da proglasimo koja je potonula s jasnim integritetom i strateškom dubinom’!”

Tako i bi. Prvi savjetnik, onaj s kravatom naopako, baci svoju kocku – vrtjela se na površini kao brod bez kormilara. Drugi baci, njegova odmah potonu, ali mjehurići se dizahu kao da se guši. Treći, onaj što je samo klimao glavom, zali kafu po stolu.

Predsjednik svečano ustade i najavi: “Gospodo! Proglašavam… euh… ovu kocku ovdje! Pokazala je najveću stabilnost u plutajućim okolnostima! Naš novi Premijer je… moj kandidat!”.

Tihi vođa samo uzdahnu. “Dobro. A budžet? I tender za sanaciju mosta?”

Predsjednik se ponovo sagnu nad šoljicu. “Budžet? Pa, budžet je kao ova kafa. Što više miješaš, to ti je mutnija. Nema se tu šta raditi. Treba ga pustiti da se slegne. A tender za most…”

Odjednom, savjetnik koji je buljio u strop ustade. “Gospodine Predsjedniče! Imam prijedlog! Tender za Mjesec!”

Muk. “Mjesec?”, upita predsjednik.

“Da! Projekt osvjetljavanja Mjeseca. Velika lova, veliki uticaj! A niko ne može provjeriti kvalitet radova jer je previše daleko!”

Kafanom se razlio smijeh. Ne onaj veseli, već onaj grčeviti, što se preliva iz grla kad te boli. Konobar se uhvati za glavu.

Predsjednik se ozari. “Genijalno! Nego, konobar! Donesi nam svima po duplu kafu! Valja proslaviti novog Premijera i tender za Mjesec! A ti, savjetniče, napiši novi zakon o ‘strateškom zaduživanju za nebeska tijela’! I neka bude hitno! Da ne kažu da ništa ne radimo!”

Tako je, uz miris kafe i zvuk kocke šećera, Mostar dobio novog Premijera, a država plan za tender koji će sigurno uspjeti – jer ga niko nikad neće moći provjeriti. Konobar je samo obrisao sto, znajući da je još jedna kafanska halucinacija postala stvarnost. A narod? Narod će i dalje čekati. I piti kafu.