Dim se lijepi za riječi, pa i najtačnije zvuče kao preuveličane. Ali istina ne bira ambijent – bira trenutak.

Kafana je mirisala na vlagu i zadimljene zavjese, one što nikad ne vide sunce, ali znaju svaku pjesmu. Stari ventilator na plafonu se okretao kao da broji tuđe dugove, a stolovi su bili pokriveni plastificiranim muškim uspomenama – ogrebotine od čaša, tragovi kafe, poneki urezan inicijal.

Ušla sam tiho, tražeći samo zaklon od sparine i mjesto gdje ne moram glumiti nikome ništa. Tamo, u uglu, sjedio je starac sa šeširom. Šešir mu je bio spušten do pola čela, kao da skriva pola misli, ali oči su mu bile budne – oštre i mirne u isto vrijeme.

“Volim ovu kafanu”, rekao je čim sam sjela, “jer ovdje niko ne glumi pristojnost”.

„A kakva je razlika?“ upitah, više iz radoznalosti nego potrebe.

“Tamo napolju te lažu glasno. Ovdje te lažu tiho”.

Konobar je donio račun nekom drugom stolu, ali izgledalo je kao diplomatska nota. Papir tanak, iznos debeo. Starac se kiselo nasmiješio.

“Znaš”, dodao je, “svaka država ima svoju kafanu. Kod nas je obrnuto. Svaka kafana ima svoju državu”.

Na televizoru iznad šanka vijest bez tona. Ipak smo je čuli – svaka riječ, svaki naslov, kao da je već upisan u naše uši.

“Samo da znaš”, nastavio je, “kad narod prestane da se svađa, tada počinje da nestaje. Svađa je kisik. Ali neka bude o činjenicama, ne o plemenima”.

Šutjela sam, gledala u čašu na stolu – u njoj pola pića, a u meni pola zemlje. Platila sam bez riječi.

Istina je bila uključena u cijenu.