Prava mudrost nije u traganju za srećom, već u usavršavanju umijeća prkosa. Sreća je precjenjen mit, marketinški trik za one koji kupuju jogurte s natpisom “unutarnji mir”, objavljuju fotografije svog doručka na društvenim mrežama ili uporno ponavljaju floskule o pozitivnom razmišljanju.
Prava mudrost je u tome da se s ponosom probudiš u zemlji u kojoj ništa ne radi, pa ne moraš ni ti. To je pasivni bunt, najopasniji oblik revolucije. Dok drugi čitaju motivacijske knjige o “pozitivnom razmišljanju”, tvoja filozofija je da si sretan upravo jer odbijaš da budeš sretan na način na koji ti sistem nalaže.
Jer dok se svijet trudi da te uništi, namećući ti tempo, iluziju uspjeha i lažna pravila igre, tvoj inat je tvoja najjača tvrđava. Unutar te tvrđave, ti nisi rob, nisi broj, nisi statistička greška. Ovdje su zidovi izgrađeni od ravnodušnosti, a prozor je ukrašen finom ironijom. Jednog jutra, dok pijem kafu na pragu svoje tvrđave u nekom zaboravljenom gradiću gdje se ni autobusi ne voze na vrijeme, prolazi me lokalni “guru” s knjigom o pozitivnom razmišljanju, vičući: “Sretan čovjek radi na sebi!”. Ja samo podignem šolju, kimnem i kažem: “A ja sam sretna jer ne radim ništa što ti kažeš”. Tvoje oružje nije sila, već tiho odbijanje, a jedina zastava koja se vijori iznad tvoje tvrđave je ona tvoje volje.
Ta volja nije samo otpor već i aktivni izbor protiv iluzija koje nam prodaju. Dok se svi ostali utrkuju za fiktivnim ciljevima, novim poslovima, savršenim profilima, lažnim uspjesima, ti si već stigao tamo gdje si i želio biti: nigdje. I u tom “nigdje” leži tvoje pravo bogatstvo, jer je to mjesto gdje se ne moraš pravdati, ne moraš se dokazivati, ne moraš biti niko osim sebe.
“Ne želim samo preživjeti, želim živjeti”, povikao bi kapetan Jack Sparrow u legendarnoj franšizi “Pirati s Kariba”, a ja dodajem: živjeti znači odbiti plesati po tuđem ritmu.
Dok guru nastavlja hodati, vičući o “unutrašnjoj snazi”, ja gledam kako se magla spušta nad ulice, a u tišini čujem kako se tvrđava smiruje. Nema tu borbe za titule, nema trke za aplauz – samo ti, tvoj inat i osmijeh koji kaže da si već pobijedio.
Ali ta pobjeda nije tiha. Kad sunce izađe, a sistem opet pokuša da te uvuče u svoj krug, ti stojiš čvrsto, s kafom u ruci i sjećanjem na one koji su prije tebe odbili igrati tu igru. Možda si sam, ali ta osama nije praznina – to je prostor gdje se rađa prava sloboda. Sloboda da ne učestvuješ u igri koju nisi ni tražio, sloboda da budeš kralj svog “nigdje”. I dok se svijet okreće, ti ostaješ nepomičan, s ironijom kao štitom i prkosom kao krunom. U tom trenutku, ti si najživlji – jer si živ na svoj način, a ne na njihov.