Nedavna odluka Željka Komšića, predsjedavajućeg člana Predsjedništva BiH, da za ambasadoricu u Parizu predloži Višnju Lončar, bivšu konzulicu u Frankfurtu, ponovno je otvorila niz pitanja o kriterijima i principima na kojima se temelji vanjskopolitička mreža Bosne i Hercegovine. I dok se odluke o diplomatskim imenovanjima često dešavaju ispod radara šire javnosti, ovaj slučaj, s obzirom na prateću dokumentaciju, revizorske nalaze i ukupnu profesionalnu biografiju, zaslužuje temeljitu i ozbiljnu analizu.
Kadrovska odluka ili institucionalna kapitulacija?
Višnja Lončar je, prema službenim revizorskim izvještajima Ministarstva vanjskih poslova, tokom mandata u Frankfurtu bila predmet ozbiljnih kritika koje se tiču nezakonitosti u radu i propusta u finansijskom upravljanju konzularnim poslovima. Umjesto institucionalne odgovornosti, uslijedilo je unapređenje. Ovakva odluka, u bilo kojem demokratskom i pravno utemeljenom društvu, pokrenula bi široku raspravu o zloupotrebi javnih funkcija, propustu u sistemu nadzora i odgovornosti političkih imenovanja.
U BiH, međutim, takva praksa postaje ne samo normalizovana, već i institucionalizovana. Izostanak političke i pravne odgovornosti za učinjene greške postaje obrazac, a ne izuzetak.
Odgovornost Željka Komšića: Ne može se zaobići
Željko Komšić kao predsjedavajući član Predsjedništva BiH, te formalni predlagač ambasadora i ambasadorica iz kvote FBiH, snosi direktnu odgovornost za imenovanje Višnje Lončar. Ovo nije pitanje puke kadrovske autonomije. Riječ je o političkoj odgovornosti i poruci koju ovakva imenovanja šalju javnosti i međunarodnoj zajednici. Ako se osoba čiji je rad opterećen dokumentovanim nepravilnostima nagrađuje jednom od najprestižnijih diplomatskih pozicija, onda nije kompromitovana samo ona – kompromitovan je sam princip profesionalizma u državnoj službi.
Komšićeva dugogodišnja retorika o borbi protiv nepravde i nepotizma u institucijama ozbiljno je dovedena u pitanje ovim potezom. Retorika bez dosljednosti u djelovanju gubi politički kredibilitet.
Sistem bez filtera: Ko sve i kako postaje ambasador?
Uz Višnju Lončar, imena poput Viktorije Ketelhut i Zorana Perkovića dodatno ilustriraju stanje u kojem se kriteriji za imenovanja sve više udaljavaju od stručnosti i integriteta, a sve više oslanjaju na lojalnost, privatne veze i političku poslušnost. Formalna kvalifikacija postaje dekor, a profesionalna etika zamijenjena pragmatičnim konformizmom.
Sistem u kojem Ministarstvo vanjskih poslova šalje revizorski izvještaj o zloupotrebama, a potom ne reaguje kad ta osoba biva nagrađena ambasadorskom funkcijom, nije samo neefikasan. On postaje saučesnik.
Vanjskopolitička mreža kao privatna svojina?
Ambasadorske funkcije, koje bi trebale predstavljati diplomatsku elitu države, postaju alat za nagrađivanje odanosti i signal političke kontrole. Odluke o imenovanjima ne odražavaju sistemske procese vrednovanja nego personalizovane centre moći. I dok evropski standardi zahtijevaju profesionalizaciju diplomatske službe, BiH demonstrira suprotno – degradaciju institucija pod pritiskom političkih kalkulacija.
Ambasadori bez autoriteta
U zemlji u kojoj je moralna vertikala kompromitovana političkim pragmatizmom, ambasadorske funkcije više ne odražavaju ugled, već često izazivaju nelagodu i sram. Poruka koja se šalje građanima je jednostavna i pogubna: integritet nije potreban, odgovornost je relativna, a umreženost i poslušnost ključ su svakog “uspjeha”.
U konačnici, ako Predsjedništvo BiH, kao kolektivni šef države, bez zadrške potvrđuje kadrove opterećene kontroverzama, onda problem više nije samo u pojedinačnim imenovanjima – problem je u temelju institucije. A to je mnogo dublji i opasniji izazov za zemlju koja se formalno nalazi na evropskom putu, a suštinski sve više ide stranputicom institucionalne razgradnje.
Izvor: Srpskainfo
https://srpskainfo.com/komsic-za-ambasadora-bih-postavio-licnu-sekretaricu/
