Kada se neko zaduži za stan, to se zove investicija. Kada se zaduži za auto, to je komfor. Kada se država zaduži – to se zove politika. A kad se Kanton Sarajevo zaduži… to je realnost koju voze novi tramvaji – na leasing.

Skoro milijardu konvertibilnih razloga je ono što trenutno lebdi nad budžetom KS – cifra koja djeluje gotovo apstraktno, kao da je riječ o nečijem broju pratilaca na Instagramu, a ne o stvarnom novcu koji će neko, a znamo ko, vraćati narednih desetak godina. Građani, naravno, još misle da je budžet nešto između kase i kase iz koje se plate penzije, a ne rulet političkog rizika.

Aktuelna vlast jeste naslijedila dubok deficit, ali ga nije krpila, nego – nadogradila. Kada se uzima kredit da bi se pokrio akumulirani deficit (stari dugovi), to je klasičan znak da se ne rješava korijenski problem. Između redova to znači da budžet Kantona Sarajevo nije samoodrživ.

Umjesto da se prihodovna strana značajno poboljša ili rashodi drastično srežu (ili oboje), pribjegava se novom zaduženju kako bi se platilo staro. To je finansijski band-aid, koji možda privremeno zaustavlja krvarenje, ali ne liječi ranu. To sugeriše da nas, ako se nešto bitno ne promijeni, u budućnosti čekaju nova zaduženja.

Kanton Sarajevo planira novo zaduženje – ovog puta za dodatnih 90 miliona KM. Ništa neuobičajeno za vlast koja je već, prema dostupnim podacima, kumovala povećanju ukupnog kantonalnog duga na gotovo milijardu konvertibilnih maraka. Pritom, aktuelna garnitura, popularno nazvana Trojka, zaslužna je za oko 650 miliona od tog iznosa. Jasno, dugovi su se taložili i ranije, još od devedesetih, ali pravi stampedo počinje 2019. godine. Otkako je zaduživanje postalo mehanizam svakodnevnog političkog disanja.

Tramvaji? Da, stigli su. Neki su i sjajni. Poneka nova pruga, poneki trolejbus. I to je, čini se, najveća vizuelna ostavština zaduživanja koje se mjeri u stotinama miliona. Osim što te tramvaje nismo kupili od novca koji imamo, već iz kredita, što znači da ćemo ih otplaćivati – mi, djeca, unuci i njihove ušteđevine koje nikad neće postojati.

Almir Bečarević, bivši ministar komunalne privrede KS, u razgovoru za Slobodnu Bosnu, postavio je direktno pitanje:

“Volio bih da mi neko kaže na šta je potrošeno tih 600-700 miliona KM, izuzev tramvaja i pruge. Da li građani vide uopšte gdje je ta enormna količina novca otišla i šta je to bolje danas u Kantonu Sarajevo”.

I sve bi to bilo “normalno”, da u sve ne ulazi i paradoks opozicione kritike. SDA, kao najglasniji kritičar ovih dana, zaboravlja da je godinama upravljala istim budžetom te da je upravo u njenom mandatu zasađeno sjeme fiskalne neodrživosti. Kada SDA danas upozorava na neracionalnu potrošnju, to zvuči kao da se piroman vraća na mjesto zločina i optužuje vatrogasce da su zakasnili. Da, sadašnja vlast je loše reagovala, ali sistemska rupa ne nastaje preko noći.

Jer koliko god zelen bio tramvaj, dug koji ga vozi nije nimalo svjež. I, što je najgore, ovo nije više politička greška – ovo je navika.