U jednoj jedinoj, zaigranoj gesti, ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez uspio je sažeti sav apsurd postdejtonskog političkog života. Dok se zemlja lomi pod teretom nestabilnosti, prijetnji i institucionalnih blokada, gdje su etničke rane iz 90-ih još svježe i krvare, incident s Helezom nije ništa manje od političke katastrofe. Snimak od sedmog septembra 2025, na kojem Helez stoji na stolu na svadbi u Livnu i na sav glas pjeva “Moj Ivane” Marka Perkovića Thompsona, pjevača koji glorifikuje ustaško naslijeđe, nije samo lična greška. To je oštra, neoprostiva provokacija koja duboko reže u srž već krhke stabilnosti jedine nam države. U kontekstu duboke političke i etničke krize 2025, ovaj čin nije samo sramota, on je eksplicitan poziv na daljnju fragmentaciju države, gdje se simboli mržnje pretvaraju u političko oružje, a lideri poput Heleza postaju saučesnici u samouništenju.
Helez uživao na svadbi uz pjesme Marka Perkovića Thompsona pic.twitter.com/yTohe89WiQ
— Doznajemo (@Doznajemo) September 7, 2025
Thompson nije samo pjevač – on je ikona hrvatskog nacionalizma, koristi simbole koji su u BiH nedopustivi i duboko traumatični, njegova muzika često služi kao pokrivač za ustaški revizionizam.
Plešući na stolu, Helez nije samo pjevao – on je javno podržao simboliku koja direktno napada antifašističko naslijeđe BiH. Ovo nije “autentičnost”, to je izdaja osnovnih principa Dejtonskog sporazuma, koji je trebao spriječiti upravo ovakve etničke provokacije.
Nije ovdje pitanje namjere, ona je irelevantna. Na kraju krajeva, nije ni važno je li ministar, u trenucima opuštanja, “iz srca” osjetio da je baš to patriotska pjesma koja ga podsjeća na djetinjstvo. U političkom životu BiH, gdje je svaki pokret odmjeren, a svaka riječ potencijalno oružje, ovakva gesta je sve samo ne privatna. Ona je politički kapital, predstava za unutrašnju upotrebu, ma koliko se željelo prikazati drugačije. Helez nije pjevao za sebe, već za sve one koji to, svjesno ili nesvjesno, vide kao “normalizaciju” i potvrdu vlastitih narativa.
Ovaj čin nije samo gaženje po principima antifašizma za koje se SDP nominalno zalaže, to je direktno slanje poruke onima koji na taj antifašizam gledaju kao na anahronizam ili stranu ideologiju. U jednom času, maska je skliznula, a iza nje nije ostao političar koji gradi mostove, već onaj koji se savršeno uklapa u plemensku logiku Balkana. Njegova reakcija, u kojoj odbacuje kritike i poziva se na osjećaje, samo produbljuje jaz. On od osjetljivog političkog pitanja stvara ličnu dramu, negirajući da njegova uloga zahtijeva odgovornost prema cjelini, a ne samo prema vlastitom egu ili sjećanjima.
Incident ne pada u vakuum, on dolazi u trenutku kad je BiH na ivici kolapsa. Zapad upozorava na najgore političko okruženje od 90-ih, s virulentnom etnonacionalističkom retorikom koja hrani dezinformacije i rizik od nasilja. EUFOR je prisutan samo da spriječi eksploziju.
BiH nije zabava, ona je krhka konstrukcija na rubu raspada, gdje se svaki simbol mržnje pretvara u metak. Ako lideri poput Heleza nastave s ovakvim “autentičnim” izdanjima, Dejtonski sporazum, već trideset godina nedovršen, biće samo (toalet-)papir. Vrijeme je za oštru, beskompromisnu akciju protiv svih skandala na štetu Jedne jedine, inače će se BiH raspasti u etničke krhotine, a Helezovi i ini “srčani” nastupi biće samo epitaf za propalu državu. Ipak, svaka pjesma ima svoju cijenu.