U Ajacciju, pod nebom koje još nije znalo kome pripada, rođen je dječak koji će se kasnije, vlastoručno, krunisati carem. Zvao se Napoleone di Bonaparte, dijete Korzike, sin žene koja je nosila carstvo u držanju i čovjeka koji se nije miješao u istoriju. Kad je došla Francuska i rekla: “Ovo je sada naše”, dječak je već nosio pogrbljenost nekog ko zna da ništa ne pripada zauvijek.

Napoleon nije imao problem s visinom. Njegov problem bio je strah od haosa. Od nereda. Od nesavršenosti. Želio je svijet pretvoriti u mapu. Da svaka tačka zna svoje mjesto. Da zakon ima oblik. Da ljudi ne prave nered — jer papir ne podnosi greške.

Zato je volio zakone. Zato je mrzio žene koje misle. Zato je volio redove vojnika više nego redove emocija. Zato je volio matematičku jasnoću više nego ljudsku slabost.

Kao što je jednom rekao: “Zakon treba da bude jasan, precizan i jedinstven. Tumačenje zakona je opasnost”.

Zato ga je i progonio sopstveni red. Kao i sve one koji vjeruju da se svijet može podvući, presložiti, sažeti u naredbu.

Ali… nešto nije mogao predvidjeti. Nije mogao predvidjeti da se ljudi ne ponašaju kao imperije. Nisu logični. Ne marširaju. Ne odustaju ni kad im kažeš da je gotovo. Nisu statistika. Imaju čudnu osobinu da se zaljube kad ne treba, da sanjaju ono što se ne isplati i da kažu ne kad su svi već rekli da.

Napoleon je sahranjen s poštovanjem. U kovčegu, unutar kovčega, unutar još jednog. Tri sloja zaštite — kao da i nakon smrti neko može ući i poremetiti red.

Ali ljudi i dalje ulaze. Gledaju ga. I pitaju se: Je li ovo kraj genija, ili kraj ideje da genije smije sve?

Danas, kad se neko zaleti da “uredi društvo”, da “ukroti haos”, da “uvede red” — sjeti se Napoleona. Jer i on je pokušao.

I završio sam. Na ostrvu. Gledajući horizont koji se ne da izračunati.