Aktuelni ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković i bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ponovo su izveli predstave u skladu sa starom matricom: kada ih pritisne činjenica, oni pritisnu onog ko je izgovara. Nema argumenta, nema činjenične korekcije, nema političke odgovornosti – samo politička galama upakovana u povrijeđeni ego. Kada ne mogu pobiti napisano, pokušaju diskreditovati onog ko piše. To više nije impuls, to je obrazac – sistematski, planiran i, u suštini, duboko opasan. Ovo je hibridni pritisak u domaćem izdanju, gdje država postaje laboratorija političke manipulacije, a javni prostor ratno polje između vlasti i istine.

U svakoj funkcionalnoj demokratiji, političar koji vrijeđa novinara momentalno bi postao skandalozan, ali u Bosni i Hercegovini to je postala naslovna norma. Dok Dodik i dalje prijeti, vrijeđa i etiketira sve koji se ne uklapaju u njegov narativ, Konaković primjenjuje suptilniju ali jednako otrovnu metodu: traži “predobjavnu autorizaciju”, kao da novinar treba njegovu dozvolu da bi disao. To nije komunikacija, to je pokušaj institucionalne kontrole. Kad vlast počne određivati šta je istina, novinar postaje neprijatelj, a mediji postaju prva linija odbrane. To je političko gaslightingovanje, oružje meke cenzure u državi bez kičme.

Udruženje BH novinari reagovalo je tačno kako treba – precizno, bez okolišanja i s pravnom podrškom. Nazvali su te napade onim što jesu: zloupotreba moći, zastrašivanje i pokušaj da se novinarima stavi povodac. Podsjetili su na to da postoje pravni mehanizmi za klevetu – demanti, tužba, dokaz – ali naši “državnici” ne traže istinu, nego tišinu. Oni ne žele odgovor, nego pokornost. I zato, svaki put kad Konaković ili Dodik izađu s napadom na novinare, ne brane sebe – oni brane sistem u kojem su laž i moć veća vrijednost od istine.

Ironija je potpuna: ljudi koji su zakleli da će štititi demokratiju, sada od nje zahtijevaju da šuti. Ali demokratija ne zna šutjeti. Ona se bori riječima, pitanjima i upornošću onih koji ne pristaju na to da se pokore.

Zato svaki napad na novinare nije tek uvreda – to je politički simptom, znak da vlast gubi dodir s realnošću i da se patološki boji svjetla. Jer, dok oni drže predavanja o slobodi medija iz svojih udobnih kabineta, novinari i dalje hodaju pješke po rubu sistema koji ih naziva neprijateljima kad god napišu istinu.

A kad političar krene objašnjavati šta je novinarstvo, to je kao da piroman drži kurs o protivpožarnoj zaštiti.

I zato, neka slušaju dobro: Riječ je jedino oružje koje im ne mogu oduzeti. I što glasnije viču na nas, to su bliže mraku koji sami prave. Ali mi, mi ćemo upaliti svjetlo.