Na odnos protesta i vladajućeg režima sociološki se može gledati kao na sukob masovnih emocija – spontanih i organizovanih društveno-integrativnih sadržaja. Iako će aktuelni sukobi u Srbiji ostati zabilježeni kao digitalni zapis o dugotrajnoj blokadi, manje će se pamtiti žar, nade i neizvjesnost otpora, a teže će se hermeneutički shvatiti strah režima. Budući naraštaji će današnje sukobe na trgu gledati kao igrani film. Od plamena otpora ostaće slika, ali ne i uvijek dovoljno živa predstava političkog fronta.

U budućnosti će biti teško rekonstruisati emotivni potencijal medijskog besmisla. Harizma riječi i slike koja danas mobiliše ključne emocije (bijes, strah i nadu) izgledaće budućim generacijama kao nama danas Bulajićeva “Bitka na Neretvi”. Zato bi više pažnje trebalo posvetiti proizvodnji i pojačavanju aktuelnih frontova emocija. Kako emocijama redukovati složenost protesta? Mogu li se sukobi tumačiti kao sudar kontrolora javnih emocija?

Emocije kao sredstvo prinude

Ovdje nije riječ o kontroli ulica ili medija, već o kontroli emocija. Emocije su sredstva moralne prinude. Iz razlikovanja dobra i zla izvode se poštovanje i prezir kao djelatne dualne kategorije za objašnjenje stanja i za usmjeravanje ponašanja. Razne emocije nužno prate razne moralizme kao sisteme formalnih i neformalnih sankcija. Mržnja nije gola emocija, nego je i moralistička redukcija složenosti. U religijama je mržnja bogougodna, u politici je mjera odanosti partiji ili ideologiji.

Režim u krizi se integriše preko emocija, a ne preko institucija. Nadzire emocije. Ne sve nego ključne. Zato je važno prepoznati emotivni potencijal medijskog besmisla. Prije svega, dokumentarna slika otvara prostor osjećanjima, aktivnom proživljavanju javnog gnjeva i mržnje. Uokviren osjećanjima, argument je slabiji. Premda se misli i osjećanja ne mogu odsečno razdvojiti, jednako kao ni razumno od iracionalnog, slika uvjerljivije oblači u emocije interese i vrijednosti nego što to čini tekst.

Slika ne pokazuje interese

Ali slika zna i da zamagli interese i razliku između racionalnih populista i iracionalnih individualista. Trump je populista koji se zalaže za progon migranata, ali i proračunati profiter od izvoza američkog oružja u Evropu. Ovo zadnje ne pokazuje slika. Slike prije svega kanališu gnjev i mržnju, ali i strahove i uznemirenosti. Traže i olakšavaju prihvatanje spasitelja koji najprije sugerira bespomoćnost i ugroženost, da bi potom istakao vlastitu nesvakidašnju ličnu moć izvan svih pravila. “Zapisano je, ali ja vam kažem.” Harizma ne traži racionalno, nego emotivno povjerenje.

Moralizuje emocije. Koristi ponos i postiđuje. Stidom maskira vlastitu slabost, a pripisivanjem krivice obesnažuje protivnika. Zato je Vučić često ponosan na sebe, a opoziciju postiđuje i okrivljava. Emocije idu u paru.

Nada, bijes i strah

Pa ipak, politička osjećanja nisu već po sebi nazadna. Kant je pisao da su osjećanja pokretači praktičnog uma, a Hegel dodao da se ništa veliko u istoriji nije desilo bez velikih strasti. Koja su javna osjećanja djelatna? U politici prije svega nada, bijes i strah. Bijes mobiliše kratkoročno, nada vezuje dugoročno, kaže njemački politikolog Johannes Hilje. Današnja Srbija je podijeljena oko ovih medijski kanalisanih glavnih emocija.

Onaj ko nameće pojmove (ekstremisti, teroristi, obojena revolucija) upravlja i emocijama, reguliše razliku između dobra i zla, prezira i poštovanja, humanizuje i dehumanizuje, moralistički antagonizuje javnost. Hegemoni pojmovi nisu samo analitičke kategorije, nego su i zgusnute emocije u kojima ne treba tražiti golu mržnju, nego njenu moralnu nadogradnju. Moralom se uspješno potkopava povjerenje drugoj strani.

Režimski moralizam u centru otpora

Njemački kancelar Friedrich Merz je nedavno upozorio da azilanti oduzimaju Nijemcima termine kod zubara, Vučić kaže da studenti jedu tri puta dnevno zato što su plaćeni izvana. U središtu otpora prema migrantima i studentima je moralistički obrazložena prijetnja. Uskratićemo vam zubare i hranu. Preko Pinka, Informera, RTS-a i Politike prijeteći moralisti govore o teroru ulice, a ne o građanskom otporu na trgu. Već ova dva različita pojma, ulica i trg, bude različite emocije.

Cilj je da se protivniku ne dozvoli upravljanje emocijama, prije svega medijskom hegemonijom u proizvodnji straha, bijesa i nade. Mediji nisu samo informativno, nego i emotivno oružje. Prostor je toliko pretrpan moralističkim emocijama da je otežano i obezvrijeđeno racionalno vrednovanje, a javni moral je relativizovan diktaturom raznih moralizama. Ponajprije režimskih, ali i opozicionih. Kako se u tome snaći?

Nestabilnost

Jednostavno. Treba razlikovati demokratsku emocionalizaciju od autoritarne. Prva podstiče progresivnu, druga neprogresivnu nestabilnost i uzbuđenja. Duga koruptivna vlast je izvor bijesa protesta, a dugi otpor na trgu je nosač bijesa režima. Studentsko-građanski otpor nosi nada u procesuiranje odgovornih i u pobjedu pravde, režim se nada da će obuzdati otpor. Na jednoj strani je strah od nekažnjivog nasilja žandarmerije, na drugoj je strah od odmazde nakon sunovrata sa vlasti.

Zato je kod vlasti najveća panika od gubitka kontrole nad upravljanjem emocijama. Režimski medijski moguli su važniji saveznici vlasti od Putina i Macrona. I naravno zato su glavni profiteri. U krizi uvijek aktiviraju etno-moralističku mržnju trudeći se da pokažu da je najveći izrod onaj ko ne umije i neće da mrzi druge nacije. Emocije uvijek treba uskladiti sa tvrdim nacionalnim i vjerskim stereotipima.

Emotivna linija odbrane

Etno-moralistički prezir nepatriotske opozicije je zadnja emotivna linija odbrane vlasti od trga. Samopoštovanje vlasti prati ponos, a omalovažavanje studentsko-građanskog otpora reguliše se prezirom i krivicom. Moralisti uvijek traže od drugih da dijele i njihove emocije. Manipulišu semantikom nacionalnog bola (Jasenovac) i obećavaju izbavljenje oslobođenjem (Kosova).

Vlast ne preza od upotrebe kiča jer su u strahu velike oči. U podijeljenoj Srbiji emocije su zakačene na trgu, ali i u domovima. Manje se boje oni koji su aktivniji na trgu. Zato je nadzor nad emocijama besavjestan. Premda emocije nisu uvijek smetnja refleksivnom mišljenju, racionalnoj politici nije nužna emocionalizacija kada ubjeđuje smislenošću. Dakle, nije pitanje efemerisa protesta, šta će biti protest u istoriji Srbije ili u istoriji materije, nego je pitanje usavršavanja kontrole emocija.