Kada se pomisli na Safeta Sušića, prva asocijacija je elegancija, lakoća pokreta i neponovljiv osjećaj za igru. Papet, kako su ga zvali, nije bio samo fudbaler; on je bio umjetnik na terenu, vječno u potrazi za savršenstvom. Njegov dodir s loptom, vizija terena i mirnoća u najkritičnijim trenucima činili su ga jednim od najvećih jugoslavenskih fudbalera svih vremena. Iako je fudbalsku slavu stekao u Sarajevu i Parizu, priča o njemu je priča o sudbini velikana u svojoj domovini, priča o ljubavi i nerazumijevanju, divljenju i nepravdi.
Njegov uspon počeo je u rodnom Sarajevu, u dresu FK Sarajeva. U bordo boji, Safet Sušić je postao simbol. Sa 250 nastupa i 103 gola za Sarajevo, postao je fudbalska ikona. Kruna klupskog uspjeha u Jugoslaviji stigla je 1980/81. sezone kada je s timom osvojio naslov prvaka Jugoslavije. Njegove igre nisu prolazile nezapaženo, a iz godine u godinu, fudbalski svijet se uvjeravao u njegovu klasu. Odigrao je 54 utakmice za reprezentaciju Jugoslavije i postigao 21 gol, a sudjelovao je na Svjetskom prvenstvu u Španiji 1982. godine i u Italiji 1990. godine. Pamti se njegov legendarni hat-trick protiv Italije u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1980. godine, kada je Jugoslavija pobijedila s 2:0, a Sušić je bio apsolutni junak. Taj nastup je bio najava za velika djela.
Le Magicien: Legenda rođena u Parizu
Ipak, najveću slavu stekao je u dresu Paris Saint-Germaina. U Pariz je stigao 1982. godine i tu je proveo devet sezona, odigravši 344 utakmice i postigavši 85 golova. Tamo nije bio samo igrač, već simbol jedne epohe, ikona kluba. Navijači su ga obožavali, novinari su mu se divili, a fudbalski stručnjaci su ga svrstavali među najbolje na svijetu. S PSG-om je osvojio titulu prvaka Francuske 1986. godine i Kup Francuske 1983. godine. Godine 1983. osvojio je i nagradu za najboljeg stranog igrača u Francuskoj, a 1985. francuski sportski časopis France Football proglasio ga je najboljim igračem Francuske. Tu nagradu nikad prije niti poslije nije dobio neki strani igrač. I dan-danas, kada prođete ulicama Pariza i spomenete njegovo ime, starije generacije će vam ispričati anegdote o njegovim majstorijama. U Parizu je Papet bio neprikosnoven, apsolutni vladar.
Posebno se pamte njegove izvedbe u Ligi prvaka. Iako nikada nije osvojio ovo takmičenje, njegova majstorija na utakmici protiv Real Madrida 1982. godine, kada je postigao jedan od najljepših golova u istoriji kluba, ostala je upamćena kao vrhunac njegove karijere. Fudbalski magazin World Soccer uvrstio ga je 1999. godine među 100 najboljih igrača 20. stoljeća, a navijači PSG-a proglasili su ga najboljim igračem u istoriji kluba. To je priznanje koje u svojoj domovini nije dobio.
Selektor i heroj u domovini: Između slave i nepravde
Međutim, njegova priča u Bosni i Hercegovini ima mnogo kompleksniji ton. Nakon briljantne igračke karijere, vratio se kao selektor fudbalske reprezentacije. Predvodio je tim koji je bio skup talentiranih pojedinaca i, pod njegovim vodstvom, ostvario najveći uspjeh u istoriji fudbala ove zemlje: plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine. To je bio trenutak o kojem su generacije sanjale. Trenutak čistog, iskrenog ponosa. Tog ljeta, Bosna i Hercegovina je disala kao jedno.
Nakon pobjede protiv Litvanije i plasmana na Mundijal, zemlja je proključala od radosti. Ljudi su ga nosili na rukama, pjevali mu pjesme i slavili uspjeh decenijama čekan. Bilo je to nevjerojatno postignuće. Ipak, taj trenutak radosti kratko je trajao. Nakon eliminacije u grupnoj fazi na Svjetskom prvenstvu, pao je u nemilost. Iako je prvi put odveo reprezentaciju na najveću fudbalsku smotru, njegova žrtva i uspjeh bili su zaboravljeni brže nego što su to zaslužili. Pljuvanje, omalovažavanje i nepravda postali su dio njegove svakodnevnice. Kao da se uspjeh smatrao nečim što se podrazumijeva, a prvi neuspjeh razlog za totalnu osudu. Za razliku od Pariza, gdje je ostao voljena ikona, u domovini je postao meta za sve frustracije, kao da je samo on bio odgovoran za sve probleme.
Paradoksalno je da je veće poštovanje stekao kod ljudi koji su ga vidjeli samo kroz igru, nego kod onih koji su ga cijenili kao svog. Papet je prešutio, nikada se nije spuštao na nivo onih koji su ga kritikovali. Njegova šutnja bila je elegantna kao i njegova igra. Ipak, ona nosi gorak okus. To je priča o tome kako se u domovini rijetko oprašta, a još rjeđe cijeni. Možda će tek s protokom vremena, nove generacije shvatiti veličinu onoga što je Safet Sušić postigao za bosanskohercegovački fudbal. Do tada, u Parizu će ostati Le Magicien, a kod kuće… kod kuće će ostati heroj čiju veličinu tek treba otkriti. Njegova karijera je dokaz da se pravi velikani ne mjere samo trofejima, već i naslijeđem koje ostavljaju – a Safet Sušić je ostavio naslijeđe elegancije, strasti i, nažalost, nezaslužene tišine.