Inicijativa Otvoreni Balkan, koju su prvobitno pokrenule Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija, imala je za cilj da stvori svojevrsni “mini Schengen” na Zapadnom Balkanu, omogućavajući slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala između zemalja članica. Obećanja su bila velika – smanjenje administrativnih barijera, brži protok i lakši život za građane.
Međutim, jučerašnja izjava novog premijera Sjeverne Makedonije Hristijana Mickoskog da inicijativa više nema smisla signalizira oštar politički zaokret i potencijalni kraj regionalnog projekta koji je već duže vrijeme vegetirao.
Mickoski je ranije isticao da inicijativa ima mnogo nedostataka i da nije potpuna navodeći da nema bržeg protoka ljudi i robe jer “se ne zna gdje je tačno granica između dvije zemlje koje su i pokretači te inicijative – Srbije i Albanije”. To je ključna kritika koja ukazuje na temeljne probleme u implementaciji.
Promjena kursa i pad interesa
Osim tehničkih problema i birokratskih zapreka, postoji i jasna promjena političkog kursa. Nakon smjene vlasti u Sjevernoj Makedoniji, novi premijer Mickoski i njegova VMRO-DPMNE, poznata po većem distanciranju od Beograda i skeptičnijem pogledu na regionalne inicijative prethodne vlasti, doveli su u pitanje samu svrhu Otvorenog Balkana.
U pozadini je i širi pad interesa među članicama. Albanija i Srbija nisu ostvarile očekivane koristi – stvari su stagnirale, dok su se istovremeno gomilali problemi: Vučićeva sve autoritarnija politika, zategnuti odnosi s Kosovom i novi zamah EU integracija kroz Plan rasta čine ovu inicijativu sve više suvišnom.
Dodatan faktor je i geopolitički pritisak: ni Bruxelles ni Washington nisu nikada posmatrali Otvoreni Balkan s oduševljenjem, jer je postojao strah da se gradi paralelni poredak pod dominantnim uticajem Srbije, pa i ruskim uplivom.
EU Plan rasta kao alternativa
Mickoskijeva izjava dolazi u trenutku kada Evropska unija sve više forsira tzv. Plan rasta za Zapadni Balkan – paket vrijedan šest milijardi eura, koji bi trebao podstaći ekonomski razvoj i ubrzati socioekonomsko približavanje regiona EU, nudeći pristup dijelovima jedinstvenog tržišta čak i prije punopravnog članstva.
Za razliku od Otvorenog Balkana, ovaj plan ima jasno definisanu strukturu, sredstva i nadzor. I ono što je još važnije – političku legitimaciju Bruxellesa. Regionalna saradnja se sada sve više vidi kao dio evropskih integracija, a ne kao njihova zamjena, što je bio i osnovni strah zemalja koje su odbijale da se pridruže inicijativi (poput BiH, Crne Gore i Kosova), smatrajući je “fasadom za regionalnu hegemoniju” Srbije.
Neispunjeni ciljevi i tiho gašenje
Iako je, naprimjer, zajedničko tržište rada unutar Otvorenog Balkana zvanično otvoreno 1. marta prošle godine, podaci pokazuju da rezultati nisu ostvareni. U Srbiji je odobreno svega nekoliko stotina zahtjeva za slobodan pristup tržištu rada iz Sjeverne Makedonije i Albanije, dok istovremeno hiljade radnih dozvola idu radnicima iz drugih dijelova svijeta.
Problemi poput sistemskog rješavanja socijalnog i zdravstvenog osiguranja kroz ovu inicijativu ostali su neriješeni. Čini se da je Otvoreni Balkan de facto zamro, bez očekivanih efekata i bez jasne političke volje da se održi.
Mickoski je, možda nesvjesno, samo stavio tačku na rečenicu koju su drugi prestali da čitaju još prošlog ljeta.