Kad ne bude mene… kad me skriju paprati, travke i šaš

18. juni nije dan kad je Pjevač otišao, već dan kad je zauvijek ostao.

U jednoj sarajevskoj kafani bez sata, gdje pepeo pada sporije, a rakija ne hladi već grije uspomene, večeras se pojavio on. Dačo. S frizurom koja je uvijek izgledala kao da je ušetao iz nekog boljeg dana i s osmijehom koji ti objasni sve a da ništa ne kaže.

Sjeo je za sto sam, bez velike pompe. Samo se odnekud čulo ono:

Jutro će promijeniti sve…

“Kad sam bio na Evroviziji, znaš šta sam mislio?”, nasmije se, otpuhne dim i odmah nastavi, jer odgovor nije ni tražio:

“Mislio sam: nek’ pjevam, nek’ znaju da još postojimo. Da Sarajevo ima glas, makar šaptom”.

Šutim. Jer šta da kažeš čovjeku koji je ljubav pretvarao u refren, a bol u himnu?

“Ljubav je k’o pjesma – kad jednom prestaneš da je pjevaš, više nije tvoja. A mi smo, izgleda, zaboravili refren”.

Pogled mu ostaje negdje iza nas, kao da traži note u oblaku dima.

“Znaš šta je Sarajevo nekad bilo? Grad u kojem si mogao bit šmeker s jednom pjesmom i tri poštena jarana. Sad ti treba PR tim i deset verzija istine”.

Zastane. Gleda kroz zadimljeni prozor kafane u kojoj su svi zidovi prekriveni tekstovima koji su se nekad pjevali, a sada ih samo algoritmi prepoznaju.

“Sad svi nešto mudruju, broje preglede, prate algoritme… A ja kažem: pusti to, bolan, znaš li ti kako je kad ti publika šuti, a ti pjevaš k’o da ljudi stoje k’o sardine u konzervi?”

Naručuje drugu. Pije polako. Kao da vrijeme pokušava usporiti, da još malo ostane.

“Nek’ oni vode države, ja sam pjev’o narodu. A kad narod utihne, neka znaju – nisu me skinuli s pozornice, sami su ostali bez bine”.

Gleda u dno čaše. Tišina nije neugodna. Ona svira.

18. juni, Sarajevo.

Dan kad je tišina postala još dublja, jer je jedan glas prestao da pjeva.

Ali i dan kad znamo da neke pjesme nikad ne prestaju da traju.

Samo mijenjaju tempo.

Pa ih mi, iz inata, pjevamo tiše.

Za Daču.

Za ljubav.

Za Sarajevo koje još pamti.