Rijetke su historijske figure koje su transformisane u globalni simbol, modnu ikonu i politički mit s takvom brzinom i trajanjem kao Ernesto “Che” Guevara. Lik argentinskog ljekara, koji je postao gerilski komandant i ideolog, ostaje vječna kontradikcija: za jedne je on svetac oslobođenja, neokaljani revolucionar čiste etike; za druge je hladnokrvni ideolog i simbol komunističke represije. Njegova kratka, burna priča – od putovanja motociklom po Južnoj Americi do pogubljenja u bolivijskoj džungli – i danas rezonuje kao poziv na vječiti bunt.

Rađanje pjesnika revolucije

Ernesto Guevara de la Serna rođen je 1928. godine u Argentini, u porodici s aristokratskim korijenima i naglašenim ljevičarskim pogledima. Iako je patio od hronične astme, od malih nogu bio je strastveni sportista i intelektualac, opčinjen poezijom, šahom i filozofijom.

Ključni trenutak u formiranju njegove svijesti dogodio se tokom čuvenog putovanja motociklom po Južnoj Americi 1951. i 1952. godine. Dokumentovani u njegovim dnevnicima, ti mjeseci putovanja otkrili su mu gorku realnost kontinenta: strahovito siromaštvo, klasne podjele i ugnjetavanje. Kao student medicine, radio je u leprozorijima i vidio patnju iz prve ruke. U tom periodu, njegovo početno sažaljenje transformisalo se u čvrsto uvjerenje: rješenje nije u medicini, već u revoluciji. Samo radikalna promjena sistema može ukloniti strukturalnu nejednakost.

Iz tog iskustva, u kojem se susreo s marksističkom ideologijom, rodio se Che (argentinski žargonski uzvik koji znači “hej” ili “prijatelju”).

Uspon na Kubi

Susret sa Fidelom Castrom u Meksiku 1955. godine bio je sudbonosan. Guevara, već izgrađeni marksista, pridružio se Castrovom gerilskom pokretu “26. juli” i iskrcao se na Kubu 1956. godine.

Njegova uloga u Kubanskoj revoluciji bila je daleko od uobičajene. Guevara se istakao ne samo kao borac, već i kao izuzetno vješt i disciplinovan komandant. Bio je jedini stranac koji je dobio čin comandante (major) od Castra, što je dokaz njegovog strateškog uma i nesalomive volje. On je personifikovao neophodnu disciplinu gerile.

Nakon pobjede revolucije 1959. godine, Che je preuzeo ključne pozicije: bio je zadužen za La Cabaña zatvor, gdje su se održavala suđenja pripadnicima Batistine diktature, postao je predsjednik Nacionalne banke i ministar industrije.

Tvrdo jezgro ideologa

Iako je njegova romantična slika obojena etikom nesebičnosti, ključna je kritička analiza mračnije strane Cheovog naslijeđa.

1. Hladnokrvni Ideolog: U svojim pisanjima, Che je bio beskompromisno jasan. Vjerovao je da revolucija zahtijeva čišćenje i da su politički protivnici neprijatelji, a ne samo suparnici. Njegova uloga u egzekucijama u zatvoru La Cabaña i njegova zagovaranja stroge discipline i eliminacije “revolucionarnih neprijatelja” ostaju trajna mrlja na njegovoj biografiji. Njegova pravda je bila brza i bez milosti, što je za mnoge kritičare dokaz da se romantični revolucionar pretvorio u dogmatskog dželata.
2. Ekonomska Katastrofa: Kao ministar industrije i šef Nacionalne banke, Che je pokazao izrazitu ekonomsku nekompetentnost. Njegovi pokušaji da Kubu brzo prebaci na centralno planirani, teški industrijski model, lišen pragmatizma i oslonjen na moralne poticaje umjesto na materijalne, doveli su do ozbiljnih ekonomskih neuspjeha. Iako je lično živio asketski, njegov ekonomski model bio je neodrživ.
3. Neuspjeh u Izvozu Revolucije: Njegovo uvjerenje da je revolucija “izvozna roba” i da se žarišta (focosi) mogu stvoriti u bilo kojoj zemlji Južne Amerike, pokazalo se katastrofalnim. Njegova misija u Kongu, a kasnije i u Boliviji, završila je potpunim neuspjehom i napuštanjem lokalnog stanovništva, dokazujući da su Kuba i njeni uslovi bili izuzetak, a ne pravilo.

Vječiti buntovnik

Uprkos ovim manama, Cheova priča ostaje duboko sentimentalna i inspirativna za milione.

Napuštanje Moći. Najveći dio njegovog mita leži u njegovoj odluci da napusti komfor moći. Che je 1965. napustio sve – položaj, porodicu i blagostanje Kubanske revolucije – da bi se vratio u džunglu, boreći se za revolucije u Kongu, a potom u Boliviji. Taj čin, kojim je zamijenio odijelo i udobnost za vojničku uniformu i neizvjesnost, neprestano fascinira. Za mnoge, to je dokaz njegove etike i autentičnosti; on nije bio željan moći, već predan ideji.

Kulturna Ikona. Fotografija Alberta Korde iz 1960. godine (Guerrillero Heroico), sa njegovim pogledom punim odlučnosti, postala je najreprodukovanija fotografija u historiji. Cheov lik prodire u sve pore popularne kulture: od majica i postera do muzike i umjetnosti, služeći kao simbol bunta protiv establišmenta, korporativne pohlepe i društvene nepravde.

Naslijeđe: Che Guevara je simbol romantizovane borbe. On predstavlja čežnju za heroizmom i nepristajanjem na kompromise. Njegovo naslijeđe je živo jer predstavlja arhetip: onaj koji se žrtvuje za veći ideal. Njegovi kritičari vide u tom mitu opasnu glorifikaciju nasilja, dok njegovi poklonici vide utjelovljenje hrabrosti da se promijeni svijet.

Posljednja džungla

Njegova posljednja misija, vođenje gerile u Boliviji, bila je osuđena na propast. Izolovan, bolestan i izdan, Che je uhvaćen od strane bolivijskih snaga (uz pomoć CIA-e) 8. oktobra 1967. godine. Pogubljen je sljedećeg dana.

Njegovi posljednji trenuci i fotografije njegovog mrtvog tijela, koje je podsjećalo na Isusa Krista, dodali su snažan religijski, martirski element njegovom mitu. Odmah nakon smrti, počeo je proces kanonizacije u legendu. Njegov grob u Vallegrandeu postao je hodočasničko mjesto, a njegov duh živi u svakoj borbi za društvenu promjenu.

Che Guevara ostaje vječna kontradikcija: čovjek koji je težio idealnoj etici, ali je koristio brutalna sredstva; ekonomski neuspješan ideolog, ali globalni simbol pravde; vojni komandant, ali nježni pjesnik. Njegov život je bio pun nedostataka, ali njegova predanost ideji i njegov kraj osigurali su mu mjesto ne samo u historiji, već i u mitologiji svijeta.