Među bezbrojnim misterijama koje historija čuva, malo koja je tako intrigantna kao iznenadni nestanak Harapske civilizacije, poznatije kao Civilizacija Doline Inda. Prije otprilike 4.000 godina, ova prosperitetna kultura, koja je parirala starom Egiptu i Mesopotamiji po složenosti i inovaciji, jednostavno je nestala, ostavljajući iza sebe monumentalne ruševine gradova poput Mohendžo Daroa – “Brda mrtvih”. Danas, arheolozi i historičari i dalje se bore da sastave djeliće slagalice, pokušavajući odgovoriti na fundamentalno pitanje: ko ili šta je srušilo ove napredne gradove?

Grad ispred svog vremena

U svom zenitu, od 2500. do 1900. godine prije nove ere, Harapska civilizacija se prostirala na ogromnom području koje danas obuhvata Pakistan i dijelove Indije i Afganistana. Za razliku od svojih savremenika, koji su često gradili haotične naseobine, stanovnici Doline Inda bili su majstori urbanističkog planiranja. Mohendžo Daro je vrhunski primjer.

Ovaj grad, izgrađen od pečene cigle po striktnom planu, imao je sofisticiranu kanalizaciju i vodovodni sistem – nešto što se u Evropi neće ponovo vidjeti sve do Rimskog carstva, hiljadama godina kasnije. Svaka kuća je imala svoje kupatilo i toalet, a otpadne vode su se slijevale u pažljivo konstruisane odvode ispod ulica. Postojale su i javne kupke, poput “Velike kupke”, što ukazuje na visok nivo higijene i potencijalno ritualnih praksi.

Grad je bio podijeljen na citadelu (vjerovatno administrativno i vjersko središte) i donji grad, sa mrežom pravih ulica koje su se sijekle pod pravim uglovima. Nedostatak monumentalnih palača, hramova ili očiglednih kraljevskih grobnica sugeriše da je ovo bilo egalitarnije društvo, možda vođeno svećenicima ili vijećem trgovaca, a ne apsolutnim monarhom. Njihovo pismo, Indsko pismo, i dalje je nedekodirano, što dodatno produbljuje misteriju o njihovom načinu života i vjerovanjima.

Ipak, oko 1900. godine prije nove ere, ovi blistavi gradovi počeli su propadati. Koji je bio katalizator?

Teorije nestanka: Od invazije do klimatskih promjena

Tokom decenija, arheolozi i naučnici predlagali su različite teorije koje objašnjavaju pad Harapske civilizacije i Mohendžo Daroa.

1. Arijanska invazija (Hipoteza o masakru): Rani arheolozi, poput Mortimera Wheelera, sugerisali su da su Mohendžo Daro i drugi gradovi pali pod napadom “Arijevaca” – nomadskih indoevropskih plemena koja su navodno došla sa sjevera. Ova teorija bila je potkrijepljena otkrićem nekoliko skeleta (oko 30) sa tragovima nasilja u Mohendžo Darou, koji su interpretirani kao dokaz masakra. Međutim, ova teorija je danas uglavnom odbačena. Skeleti su bili pronađeni na različitim mjestima i u različitim slojevima, bez jasnih dokaza o organizovanom ratnom sukobu. Arheolozi su zaključili da nema dovoljno dokaza o invaziji velikih razmjera.
2. Klimatske promjene (Suša): Danas je najšire prihvaćena teorija o postepenom propadanju zbog klimatskih promjena. Istraživanja su pokazala da je region Doline Inda pretrpio ozbiljne promjene u obrascima monsunskih kiša oko 2000-1800. godine prije nove ere. Dugotrajne suše su mogle uništiti poljoprivredu, koja je bila temelj Harapske ekonomije. Rijeka Sarasvati, ključna za život Harapana (za koju se vjeruje da je nekada tekla paralelno s Indusom), presušila je ili promijenila tok. Nedostatak vode za navodnjavanje doveo je do gladi, migracija stanovništva prema istočnim i južnim područjima, i konačnog napuštanja velikih urbanih centara.
3. Geološki faktori (Poplave/Zemljotresi): Druga teorija predlaže geološke faktore. Područje Doline Inda je seizmički aktivno. Snažni zemljotresi su mogli promijeniti tok rijeke Ind, uzrokujući katastrofalne poplave koje bi potopile i uništile gradove poput Mohendžo Daroa. Višestruki slojevi mulja i blata pronađeni u ruševinama ukazuju na ponavljajuće poplave. Takvi događaji ne samo da bi uništili infrastrukturu, već bi i trajno promijenili ekosistem, čineći život u pogođenim područjima neodrživim.

Nedekodirano pismo i vječita misterija

Jedan od ključnih razloga zašto misterija Harapske civilizacije i dalje traje jeste nedekodirano pismo. Njihovi pečati, keramički fragmenti i natpisi sadrže simbole koji su, uprkos decenijama pokušaja, ostali nepročitani. Ako bismo mogli dešifrovati njihovo pismo, možda bismo dobili direktan uvid u njihova vjerovanja, historiju, političku strukturu i, što je najvažnije, razloge za njihov pad. Bez tog ključa, arheolozi su osuđeni na interpretaciju materijalnih dokaza, što uvijek ostavlja prostor za spekulacije.

Nedostatak dokaza o velikim ratovima ili masovnim žrtvama, karakterističnim za kraj drugih velikih civilizacija, dodatno zbunjuje. Harapani nisu ostavili nikakve velike vojne fortifikacije ili umjetnička djela koja prikazuju bitke, što sugerira da su bili relativno miroljubiva kultura. Njihov pad, stoga, nije bio dramatičan vojni poraz, već nešto daleko podmuklije – postepeno, ali neumitno propadanje pod pritiskom prirodnih sila ili unutrašnjih promjena.

Satelitska istraživanja i novi tragovi

U novije vrijeme, satelitska istraživanja i paleoklimatološke studije pružile su nove uvide, uglavnom podupirući teoriju o klimatskim promjenama. Analize jezgra tla i sedimenata pokazuju da je region doživio značajno smanjenje padavina tokom milenijuma, što je kulminiralo periodom ekstremne suše. Ova istraživanja pomažu da se rekonstruišu drevni tokovi rijeka i razumije kako su ekološke promjene mogle uticati na agrarno društvo.

Ipak, uprkos naprednim tehnologijama, potpuna slika i dalje izmiče. Mohendžo Daro ostaje spomenik izgubljenom znanju, podsjetnik na krhkost čak i najnaprednijih civilizacija. Njegove ruševine šapuću priče o vještini, redu i prosperitetu, ali ostaju nijeme kada je u pitanju posljednje poglavlje. Ko je srušio gradove Doline Inda? Odgovor vjerovatno leži u složenoj interakciji između promjenjivog okoliša i nesposobnosti drevne civilizacije da se prilagodi, a mi možemo samo nagađati o detaljima te tragedije.