Upravo smo svjedočili fascinantnom primjeru političke mimikrije i defunkcionalizacije institucija u Republici Srpskoj. Nakon formalne sjednice Glavnog odbora, SNSD je potvrdio izlazak na prijevremene izbore, čime je okončana farsa o potencijalnom “bojkotu” koji je služio isključivo za hegemonistički narativ o ugroženosti entiteta.

Ključni trenutak, međutim, nije u proceduralnoj odluci, već u autokratskoj retorici lidera u sjeni. Izjava Milorada Dodika – “Nisam rođen da budem doživotno predsjednik” – predstavlja udžbenički primjer ironije moći. U kontekstu šestogodišnje zabrane obavljanja funkcije nakon presude Suda BiH, ova izjava nije odricanje od vlasti, već redefinicija moći. Dodik ovim signalizuje narodu da njegova moć nije vezana za institucionalnu poziciju (mandat), već za vlast (lični kult). Budući da je institucija predsjednika RS-a već efektivno svedena na protočni bojler za potpisivanje njegovih odluka, ne biti doživotni predsjednik znači: biti stvarni doživotni vladar, bez dosadnih birokratskih obaveza.

Glavna dilema SNSD-a sada se svodi na odabir supsidijarnog kandidata (ili, u satiričnom žargonu, avatara). Taj kandidat mora biti apsolutno subordiniran i kompatibilan s Dodikovim personalističkim režimom, spreman da de iure funkciju podredi de facto centrali moći. Ujedno, mora imati dovoljno mediokritetsku kvalifikaciju – dovoljno poznat da ne bude potpuni neznanac, ali nedovoljno jak da razvije vlastitu političku agenciju i ugrozi strukturu moći. Njegova uloga je da održava iluziju demokratske kompetitivnosti dok osigurava nesmetanu vertikalnu konsolidaciju moći. Izbor kandidata stoga nije pitanje vizije, već operativne sigurnosti.

Ovim izlaskom na izbore Dodik demonstrira potpunu kontrolu nad političkim ciklusom. Poruka je jasna: “Moja diskvalifikacija je vaše institucionalno poniženje”. Dok opozicija, s kandidatima poput Branka Blanuše (SDS), ulazi u borbu s legitimističkom mantrom o vladavini prava, SNSD uspostavlja postpravnu logiku gdje je presuda Suda BiH pretvorena u političko gorivo. Pravna zabrana obavljanja funkcije pretvara se u strateško udaljavanje od pravne odgovornosti. U konačnici, ovi izbori nisu izbori, već rituala rekonfirmacije dominacije. Oni su proceduralizacija autokratije – mehanizam kojim se narodu, uz Dodikov sarkastičan osmijeh, prodaje priča da je jedina alternativa njegovoj vladavini – njegova vladavina bez funkcije.