Bila je to jedna od onih kišnih večeri u Londonu, kad se ulica Lamb’s Conduit presvuče u mokri odraz neonskih svjetala. Vrijeme: mogla je biti srijeda. Mogla je biti smrt.

Unutra, u The Lamb Pubu, zidovi su mirisali na vlažne rečenice i neshvaćene žene. Sjedila sam sama za stolom u uglu, kraj renesansnog prozora, s osjećajem da će neko doći. Neko ko se ne oglašava, ali kad progovori – zatrese svijet.

Kafana je te večeri bila samo prostorija sa stolovima i čašama, dok ona nije ušla. Kao da je kiša bila samo najava njenog dolaska, orkestrirana da opere svu banalnost prije nego što ona uđe.

Polako, gotovo nečujno, kao kad para sklizne niz ogledalo, Virginia Woolf. U sivoj bluzi, s rukama koje su izgledale kao da su navikle na nemogućnost. Sjela je nasuprot meni, a nije me ni pitala smije li. Samo oni koji znaju da je njihovo postojanje neophodno, to rade. Naručila je čašu vode.

“Ne pijem više vino”, rekla je i tiho dodala: “Ne zato što ne mogu, već zato što ne želim da išta zamućuje ono što je ionako već mutno”.

Njene rečenice nisu imale interpunkciju, bile su poput valova – svaka te je oborila, a nijedna nije stala da ti pomogne da ustaneš. Gledala me onako kako ljudi gledaju samo kad znaju da ih nema na sutrašnjem popisu živih.

“Osjećaš li da te svijet zaboravio”, pitala sam je tiho.

“Svijet nikad ne zaboravi ono što nije razumio. On to samo gurne pod tepih. Poput žene. Poput tuge. Poput pameti koja nije bila poslušna”, odgovorila je.

Shvatila sam tada da tišina nije odsustvo zvuka, nego prisustvo onoga što niko ne smije da izgovori. U tom trenutku, iz zvučnika iznad šanka procuri pucketanje radija. Neka stara melodija ukoči se nasred stiha, kao da je neko prerezao traku. Udarac grmljavine, kao da je neko gnjevom zategao nebo nad kafanom, protrese luster. Čaše na polici zveknuše kao da su se postidjele svoje krhkosti. Virginia ne trepnu.

“Pišeš”, pitala me.

“Pokušavam.”

“Pokušaj je kapitulacija. Piši kao da ti niko neće oprostiti. Samo tad vrijedi.”

Zidovi kafane su zaškripali. Ili su to bile moje misli koje su pokušavale da se sklone od njenih rečenica.

“Danas svi traže sobu za sebe, Virginia. Ali niko ne traži glas koji bi u njoj odjekivao”, rekoh.

Naslonila se, dlanovima obuhvativši čašu: “Jer glas je odgovornost. A vi ste umorni od odgovornosti. Žene koje danas viču misle da ih zato čuju. A možda bi ih više slušali kad bi samo pogledale. Pogled nekad razori više od povika”.

“A šta onda da radimo”, upitah.

Pogledala me. Ravno u oči.

“Ne pristaj. Ni na što što ti ne možeš prevesti u rečenicu. Ako nešto ne znaš pretvoriti u misao, to ti nije dom, to ti je kavez.”

A kad je otišla, činilo se da je kafana ostala ista, ali svaka stolica je bila svjedok da to nije tačno. Samo je kliznula iz kafane, kao list koji vjetar nosi, ostavljajući iza sebe prazninu gušću od dima. Kao da nikada nije ni bila tu. Zidovi su ponovo bili samo zidovi. Tišina je ponovo bila samo tišina.

Na stolu je, međutim, ostala čaša, do pola puna. Voda u njoj se nije micala, bila je potpuno mirna, kao da nikada nije ni primila udarce grmljavine izvana. Sagnula sam se da je pogledam – u njoj su plivali stihovi. Iako je voda bila mirna, oni su se ljuljali, kao da ih neka nevidljiva struja nosi. Jedan je bio vidljiv, kao posljednji pečat na pismu koje se ne šalje:

“Ne traži od mene da budem lagana. Ja sam rijeka koja je morala naučiti plivati protiv pamćenja”.

Disclaimer: Svaka sličnost s duhovima slavnih pisaca je slučajna. Ili nije.