Navijam za jednog jedinog igrača, a ne za klub. Neki će reći: “Pa, to nije u duhu pravog navijača”. Ipak, za mene je Robert Lewandowski fenomen koji nadmašuje sve. Možda danas igra za Barcelonu, ali da nije njega, španski fudbal vjerovatno nikada ne bih toliko pratila. Neki jednostavno imaju tu magiju, i to nije nešto što se svakodnevno sreće.

Robert je, jednostavno rečeno, stroj za golove. Ali nije to samo ono što ga čini posebnim. Njegova nevjerovatna radna etika, bez obzira na uspjehe, uvijek je bila ključna: ostajao je na terenu duže, radio više, stvarao poteze zbog kojih se dižeš s mjesta. To nije bio samo trening, to je bio njegov način života – uvijek bolji, uvijek jači. Od malog dečka iz Pruszkówa, koji nije ni sanjao da će postati “prokleti golgeter”, do jedne od najvećih fudbalskih ikona današnjice. Njegov put je dokaz kako naporan rad i posvećenost mogu izvući čovjeka iz anonimnosti.

Sve je počelo u Znicz Pruszkówu, malom poljskom klubu – bez glamuroznih početaka ili bogatog zaleđa. Zatim je došao u Lech Poznań – ništa spektakularno. Ali ti mali koraci, te borbe, svi trenuci kad je morao dokazivati da nije samo još jedan napadač, formirali su ga. Onda je došao u Borussiju Dortmund – i tamo su svi već počeli shvatati da imaju posla s fenomenom. I to je bio tek početak.

Nakon Borussije, prešao je u Bayern München. Da, neću se pretvarati da mi nije bilo drago kad je otišao. No, nisam ga pratila jer je nosio dres Bayerna – nisam veliki fan kluba. Pratila sam ga jer je Lewandowski postao simbol svega što fudbal može ponuditi: disciplina, strast, perfekcija.

Kao šlag na tortu, prelazi u Barcelonu. I ponovo, nije to bilo pitanje kluba, nego lično. Zabija, vodi ekipu, ne zaustavlja se. Iako možda nisam navijač Barcelone, s njim kao liderom ne mogu a da ne želim da joj ide dobro. Jer Lewandowski nije samo igrač koji zabija golove, on je vođa koji mijenja mentalitet cijele ekipe, cijele lige.

Da bismo razumjeli njegovu nevjerovatnu karijeru, moramo se vratiti u prošlost, tamo gdje sve počinje, u Poljsku. I tu nije riječ samo o talentu već o životu koji nipošto nije bio lagan. Robertov otac Krzysztof Lewandowski, bivši fudbaler i trener, bio je taj koji ga je vodio na svaki trening, motivirao ga da bude bolji, da ide dalje, da ne odustaje. Život nije uvijek pravedan: nakon što je Krzysztof preminuo 2005. godine, Robertu je bilo samo 16. Izgubio je svog najvećeg uzora, čovjeka koji mu je omogućio da sanja o velikim stvarima.

Tu na scenu stupa Iwona Lewandowska, Robertova majka. Ona nije bila samo fizioterapeutkinja već i nevjerovatna podrška sinu. Iako je život postao teži i on je morao nositi teret, majka je bila ta koja mu je nastavila pomagati, podupirući ga kroz sve uspone i padove. Ta neizmjerna ljubav i posvećenost, ta borba za svaki njegov korak, bile su temelj na kojem je Lewandowski izgradio svoju karijeru.

I sada, kad gledamo Lewandowskog na terenu, sjećamo se da nije samo njegov talent ono što ga čini posebnim. Ne, to je i snaga koju je stekao kroz sve životne borbe, kroz svaki trenutak koji je morao preći. Ko bi pomislio da će dečko iz Varšave, s tolikim teretom, postati jedan od najpoznatijih napadača svijeta? Ali to je upravo ono što Lewandowski jeste – lik koji nije samo živio za fudbal već je svakim svojim korakom dokazivao da se snaga krije u volji i karakteru.

I da, mogu reći to s punim uvjerenjem – ja sam fan Lewandowskog, bez obzira na klub za koji igra. Jer u njemu ne gledam samo napadača, gledam simbol nade, simbol čovjeka koji je prošao kroz pakao i došao do raja. I to je ono što me drži – ta snaga i posvećenost, koja ne poznaje granice.