Politika u Bosni i Hercegovini dospjela je do tačke usijanja, gdje sve izgleda kao početak trećeg svjetskog rata, samo bez pucnjave. Po uzoru na vatikanske konklave, dođosmo do savršene ideje: Bosanska konklava. Ovaj put ne biramo papu, nego tjeramo naše političare da se konačno nešto, bilo šta, dogovore. Zatvoreni, pod ključem, bez mobitela, bez Wi-Fija – neka razmišljaju o tome šta znači služiti narodu i riješiti višegodišnje probleme.

Faze političkog (ne)sporazuma: Od bureka do hladnog sendviča

Prva tri dana: Žive k’o što su i navikli. Neka jedu burek, ćevape, piju kafu – k’o što je običaj, jelde, u nas u Bosni. Neka se prisjete naroda i razloga zašto su tu. Dok još ne počnu gubiti živce, sve je ok. Naravno, uvijek ima onih koji će, dok čekaju, imati vremena da se prisjete svih neispunjenih obećanja.

Četvrti dan: Šok. Jedan sendvič dnevno – onaj što ni po mirisu ne podsjeća na “politički konsenzus”. U tom trenutku, većina bi počela razmišljati o životu, o tome što znači biti odgovoran, a možda i o onome što im narod stvarno poručuje. To je trenutak pravog političkog susreta s realnošću.

Petog dana: Nema više bureka ni kafe. Dolazi pravi izazov – post na hljebu i vodi. Po mogućnosti jučerašnjem. Možda će, nakon svega, doći do spoznaje da narod(i) nisu ovce, niti je BiH njihova prćija.

“Habemus dogovor”: Kraj agonije ili novi početak?

A onda, nakon svih tih dana iščekivanja, tišine koja odzvanja više od svih njihovih obećanja, kada konačno izgovore riječi: „Habemus dogovor!“ – BiH bi i dobiti neke obrise države.

Naša verzija Bosanske konklave nije potrebna samo zbog izbora, nego zbog višeg cilja: dogovoriti se za ono što je odavno trebalo biti riješeno. Zatvorimo ih, ali pod uslovom da nijedan političar ne može izaći iz “prostorije” dok ne postigne dogovor. Ako može papa, možemo i mi, zar ne?