Večeras se Sarajevo, po trideseti i prvi put, presvuklo u svoje najbolje izdanje. Crveni tepih, reflektori, osmijesi, toalete, štikle, odijela… Ulicama teče glamur – onaj poznati, privremeni sjaj, što dođe kao svečani gost, ostane sedam dana i ode, dok domaćin ostaje da broji račune.
Sarajevo Film Festival je ponovo tu. I to je lijepo. Ali svake godine, sve više izgleda kao da je ovdje uprkos Sarajevu, a ne zbog njega. Jer grad koji jednom godišnje glumi centar svijeta, ostatak godine živi kao fusnota Evrope.
U kino ulaze zvanice, a ispred njega ostaju pitanja. Zašto je kultura kod nas događaj, a ne kontinuitet? Zašto se o filmskoj umjetnosti priča samo kad dođe neko sa strane. I zašto, kad već imamo crveni tepih, niko ne hoda po njemu da kaže: ovdje nije uredu što mladi reditelji rade kao konobari, a glumci kao vozači da bi preživjeli.
Filmovi dolaze, ali priča ostaje ista
Ove godine, kao i svake, otvaramo Festival govorima o duhu Sarajeva. O otpornosti. O hrabrosti. O umjetnosti koja prkosi. Ali niko ne kaže da umjetnici u ovoj zemlji prkose više državi nego izazovima stvaranja.
U publici sjede ministri, političari, ambasadori, stranci… Gledaju film o nepravdi. A kad se svjetla upale, odlaze. Ne da je isprave, nego da večeraju u miru.
Festival je otvorio film “Paviljon”, crna komedija Dine Mustafića, u kojoj stanari staračkog doma, umorni od poniženja, uzimaju pravdu u svoje ruke. I ne znaš više – gledaš film, ili gledaš Sarajevo.
U zemlji gdje starci kopaju po kontejnerima, “Paviljon” je istina koja se više ne može šaputati. Kad Mustafić stavi oružje u ruke starcima, znaš da govori i o svima nama koji više nemamo šta čekati, osim da se svjetla sale ponovo upale.
Šta ostaje kad ode publika?
Kada posljednja projekcija utihne i tepih se skloni, ostaje isto Sarajevo. Bez muzeja u punom kapacitetu. Bez budžeta za mlade autore. Bez stalne filmske produkcije vrijedne tog imena.
Ostaju mladi koji žele snimati, ali ne znaju kome da predaju scenarij, jer više se gledaju prezimena, nego sadržaj. Ostaje pitanje: je li Sarajevo Film Festival odraz našeg identiteta – ili projekcija koja nestaje čim se pogase kamere.
Zatvorimo oči, ali ne pred stvarnošću
Večeras se aplaudiralo. I treba. Dobar je film. Dobra selekcija. Dobra ekipa. Ali prava pitanja se ne postavljaju u sali. Ona stoje ispred kina, među onima koji nikada neće dobiti akreditaciju. Koji neće večerati na terasama, nego s pogledom na kalendar, da izračunaju još jednu ratu, još jednu godinu bez priznanja.
Ipak, večeras, petnaestog avgusta, Sarajevo je ponovo postalo kino. Grad se presvukao u svjetlost, a ulice su postale crveni tepih po kojem ne marširaju samo glumci nego i oni koji su preživjeli mrak. SFF nije samo festival filma. To je festival života. Festival sjećanja.
U ovim noćima, grad je jedno veliko platno na kojem se miješaju lica stranaca i lica onih koji nikad nisu otišli. Svaki razgovor u redu za kartu, svaka čaša vina poslije projekcije, svaki osmijeh – sve je to film.
U ovom gradu, film je bio otpor. Bio je prozor u svijet kad su prozori morali biti zatamnjeni. Bio je ogledalo koje je podsjećalo ljude na to da su još živi. Zato Sarajevo Film Festival nikad nije bio samo o filmovima. Bio je o ljudima. O priči, čak i u najmračnijoj noći.
Večeras, dok se svjetlo projektora prelama nad gradom, to svjetlo obasjava i nas. Podsjeća nas na to da je život i dalje najbolja režija.
I da se priča nastavlja.
Dobro došli u grad gdje film zna više o životu nego vlast.
