Jedanaesti juli. Trideseti 11. juli. Dan kada zrak ne miriše na ljeto, već na tihu bol, na gustu tišinu koja steže prsa kao nevidljivi kamen. Dan kada se sjećanje ne mjeri kalendarom, već otkucajima tuge, pogledima u zemlju i u nebo. Prazninom koja nikada ne prođe.

Srebrenica.

To više nije ime. To je rana. To je zavjet. To je svijet koji je jednom zanijemio – i nikad se do kraja nije probudio.

To nisu brojevi.

To su očevi koji nisu dočekali ruke svojih sinova. Sinovi koji su nestali iz majčinih zagrljaja. Braća čija su stolice za večerom ostale prazne.

To su priče koje niko nije stigao ispričati.

Bijeli nišani u Potočarima nisu kamen – oni su glasovi. Tihi ali neumorni. Oni ne govore o smrti, već o prekinutom životu, o svemu što je moglo biti, a nikada nije dobilo šansu.

Nema tu prostora za mržnju.

Samo za tugu – onu duboku, nijemu, bez dna.

I za svijest: koliko je mir krhak, koliko ljudskost zna biti lomljiva, koliko brzo svjetlost može nestati kad svijet odluči gledati ustranu.

Dok vjetar nosi šapat imena nad Potočarima, neka ponese i zavjet. Zavjet da ćemo pamtiti. Da ćemo govoriti. Da ćemo učiti vlastitu djecu da se zlo ne zaboravlja, ne zato da bi se ponavljalo, nego da se više nikad nikome nigdje ne dogodi.

Srebrenica nije prošlost.

Ona je živa.

Ona je u svakoj majci koja još čeka. U svakom djetetu koje odrasta bez slike oca. U svakom čovjeku koji još vjeruje da istina vrijedi više od šutnje.

Ona je opomena svijetu – da šutnja nije neutralna, da je zaborav saučesnik.

Neka njihove duše pronađu vječni mir. A mi – da sjećanjem čuvamo njihovo svjetlo.

Jer dok pamtimo, oni nisu nestali. Samo su izvan pogleda.

Ali tu su.

Zauvijek.