Kad kažeš sutra, već si nekome platio danas. To je taj najtiši porez na vrijeme – onaj koji ne naplaćuju ni Porezna ni carina, nego ga skida sama sudbina. Nema fiskalnog računa, ali ima kamate: od propuštenih prilika do prožvakanih živaca.

Što je duži sastanak, to je kraći rok za istinu. Jer kad se ljudi sakriju iza zapisnika i dnevnog reda, ono jedino što se sigurno zna jeste da su odluke već donesene – ali negdje drugo, s nekim drugim. Tamo gdje se ne vodi rasprava nego podjela plijena.

U zemlji gdje su izgovori tradicija, hrabrost je novotarija. Kod nas je normalno da ti komšija opravda vlastitu kukavičluk time što “nije htio da se zamjera”, pa mu to dođe kao da je spasio čitav svijet. Nije. Samo je produžio rok laži.

Kultura nije trošak. Trošak je neznanje, a isplata ide generacijama. Kada se ugasi pozorište, upali se mrak u svakoj kući. Kada se ugasi knjiga, porodica ostaje bez korijena. A kad se ugasi znanje, ni budžet ne pomaže – jer nema ko da ga broji.

“Srednji put” je često ime za ničiji stav. Neutralnost zvuči mudro samo dok ne shvatiš da neutralni zapravo drže vagu onome ko viče najglasnije. Nema neutralnih. Postoje samo neizgovoreni. Oni koji misle da šutnjom čuvaju mir, zapravo hrane rat.

I zato – kad te laž zagrli, traži račun. Ako ne naplatiš odmah, naplatiće ti sutra. A sutra je uvijek skuplje od danas.