Na današnjoj sjednici Narodne skupštine RS-a, predsjednik RS-a i bjegunac od bh. pravosuđa Milorad Dodik je, kako mu već priliči, demonstrirao majstorsko umijeće govora bez značenja. Strpljivo je objašnjavao puku i neupućenoj opoziciji da problemi u javnim preduzećima nisu “najvažnija stvar” (šta je sitna rupa u budžetu naspram kosmičke stabilnosti entiteta, zar ne?), jerbo imamo prosječnu platu od 775 eura, BDP raste, a i zaduženost pada – valjda sama od sebe. Dakle, život je lijep, opozicija kvari estetiku.

Ali prava zvijezda dana ipak nije bio Milorad, već njegova kćerka Gorica. Jer, šta je politički sistem bez dodatne doze porodične lojalnosti i Twitter filozofije?

Dok tata uvjerava da se sve rješava “sistemski, a ne halabukom” (što je genijalna definicija: ne talasaj, pusti sistem da sam sebe rješava, valjda?), kćerka se, kao istinski borac za porodične vrijednosti i nepokolebljivu istinu, obrušava na “britansku pudlicu” (jer šta je diplomatija ako ne zoološki vrt) Igora Crnatka i “neurotičnu budalu” Nebojšu Vukanovića. Prava halabuka, ali u ime sistemskog mira! Nema boljeg načina da se dokaže da su kritike za zabavu od toga da se kritičari nazovu pudlicama i budalama. Logika je, vidite, besprijekorna.

A onda, vrhunac diplomatske umješnosti i brige za sugrađane – poruka “komšijama iz Federacije”: “Srčano brane svog brata Vukana, znam da ga volite i džaba vam, vodite ga sebi”.

Time je, jasno, ponudila transfer Vukanovića bez obeštećenja. Možda i uz prvi tweet gratis. Kakav gest! U vremenima podjela, Gorica nudi rješenje – izvolite, pokupite našu “neurotičnu budalu”, gratis uz osmijeh i prijekor. Jer, ko bi normalan želio da mu takva zabava remeti sistemski mir? I, naravno, dijagnoza za sve koji opravdavaju Vukanovića: “Niste za bolje”. Univerzalna istina, zapečaćena digitalnim mastilom, direktno iz epicentra porodične mudrosti.

Dok Milorad Dodik herojski objašnjava kako “pada zaduženost i raste BDP” (naravno, onima koji imaju teleskop da to vide, jer golim okom se vide samo te “rupice” u javnim preduzećima), kćerka nastavlja sa sistemskim rješavanjem kritičara. Jer, šta su sitne rupe u ekonomiji naspram gorućeg problema ko koga prati u London, i ko je pudlica, a ko budala?

Tako, dok Banjaluka diše vrelim ljetnim vazduhom, društvene mreže gore od porodične harmonije i političke ljubavi. U konačnici, nije bitno rješavaju li se problemi, bitno je da se sistemski bulazni i bocne. Jer, kad tata bulazni, kćerka to prenosi na nivo visoke retorike. A mi, obični smrtnici, možemo samo da aplaudiramo ovom transparentnom porodičnom preduzeću za “nerješavanje problema” uz grandioznu zabavu.

P.S: Ako ste se pitali kako izgleda kad porodica privatizuje retoriku, institucije i zdrav razum – pratite Dodikove. A ako niste, moraćete, jer živimo u zemlji gdje je Twitter postao produžena ruka entitetske vlasti.