Jedne zvjezdane noći u Reconquisti, malom gradu u argentinskoj provinciji Santa Fe, rodio se dječak. Zvao se Gabriel Omar Batistuta. Kao klinac, nije imao pojma da će jednog dana postati idol milionima i da će ga zvižduci sa tribina pratiti kao pjesma ljubavi.
Nogomet mu u početku nije bio prva ljubav. Više ga je zanimala košarka, ali sudbina je imala druge planove. Ubrzo je shvatio da je lopta na travi njegov istinski poziv. No, u djetinjstvu nije bio najtalentovaniji. Imao je problema s kilogramima, nedostajala mu je brzina. Ali ono što mu je nedostajalo u vještini, nadoknadio je srcem i nevjerovatnom voljom. Nije odustajao, nikad.
Sve je počelo tiho
Karijera mu je počela tiho, u lokalnom klubu Platense, a potom je prešao u Newells Old Boys, gdje je počeo brusiti svoj talent. Njegov uspon je bio meteorski. River Plate, pa rivalska Boca Juniors, a onda… Italija. Surova, taktička, ali očaravajuća Serija A. U Firenci, gradu renesanse i umjetnosti, Gabriel Batistuta je postao “Kralj lavova”. Nije to bio samo nadimak; to je bio opis njegove igre. Snaga, strast, hrabrost.
Igranje za Fiorentinu u njegovom srcu je zauvijek ostavilo poseban trag. U toj ljušturi prelijepe ljubičaste boje, postao je legenda. Postigao je preko 200 golova, a navijači su ga obožavali. Toliko su ga voljeli da su mu, nakon što ih je odveo do osvajanja Kupa Italije 1996. godine, podigli spomenik ispred stadiona. Nije to bio samo spomenik golovima, već spomenik ljubavi i lojalnosti.
Ali, svaka velika ljubav nailazi na iskušenja. Batistuta je sanjao o Skudetu, o tituli prvaka Italije. U Fiorentini to nije mogao dobiti. Iako mu je srce krvarilo, morao je otići kako bi ostvario svoj san. Prešao je u Romu. Njegov dolazak u Rim bio je poput dolaska rimskog imperatora. Imao je 31 godinu, a u prvoj sezoni postigao je 20 golova i ispunio svoj san – osvojio je Skudeto. Taj trenutak kada je podigao pehar bio je vrhunac njegove karijere, dokaz da su upornost i vjera u sebe jači od svega.
Porodični tip
Kada se pomisli na Batistutu, prva asocijacija je moć. Njegovi golovi nisu bili samo pogoci; bili su to udari groma. Njegova proslava gola, kada bi se sagnuo i podigao ruke prema nebu, postala je ikona. Iza te snage krio se nježan i emotivan čovjek. Poslije svake utakmice, vraćao se kući, gdje ga je čekala njegova porodica – supruga Irina i sinovi. Nije bio tip koji je uživao u medijskoj pažnji. Njegova utjeha i mir bili su kod kuće, daleko od reflektora.
Reprezentacija Argentine bila je njegova najveća strast. U plavo-bijelom dresu nosio je srce na dlanu. Osvojio je dvije Copa Americe, a na Svjetskim prvenstvima je uvijek bio tu. Njegovih 10 golova na Mundijalima bili su ponos cijele nacije. Posebno se pamti onaj protiv Grčke, 1994. godine, kada je postigao hat-trick.
Batistuta je bio i ostao simbol. Simbol snage, lojalnosti, upornosti i ljubavi. Njegova životna priča nije samo priča o nogometu; to je priča o čovjeku koji je znao šta želi, o čovjeku koji je, unatoč preprekama, ostvario svoje snove, i o čovjeku koji je, nakon svega, ostao vjeran sebi. U svakoj žili, u svakom udarcu i u svakom golu, krio se ne samo nogometni genije, već i jedna predivna, romantična duša.