U Republici Srpskoj, gdje se istorija i politika dodiruju u mračnom plesu, nasilje više nije iznenađenje – postalo je priručnik. Napad biber-sprejem na Branislava Borenovića, zastupnika PDP-a u Predstavničkom domu PSBiH, u Banjaluci i dvostruko paljenje automobila Nebojše Vukanovića, narodnog poslanika i lidera Liste za pravdu, nisu izolirani trzaji crne hronike. To je obrazac. Maska, mrak, brzina, poricanje motiva – a na kraju tihi račun na “nepoznate počinioce” koji će, kao uvijek, ostati sjena bez lica. Kad političara dočekaju sprejem u noći, a opozicionaru dvaput zapale auto pred kućom, to nije više samo nasilje – to je metoda, kaljena jezikom “izdajnika” i “plaćenika”, namirisana jeftinim patriotskim parfemom.

Nasilje u ovoj zemlji ne upada na scenu poput nepozvanog gosta – ono recituje naučeni tekst. Borenovića su dvojica maskiranih napala ispred zgrade, ostavivši ga s peckanjem u očima i pitanjem “zašto?”. Vukanovićev auto gorio je po drugi put u šest mjeseci, dok je porodica slušala pucketanje plamena. Poruka je jasna: ne morate se slagati s nama, dovoljno je da se ne usudite. Ako je ovo normalnost, onda je normalnost drugo ime za strah – strah koji se širi poput magle nad Drinom.

Jezik koji pali vatre

Ključ leži u riječima. Godinama nas hrane binarnom liturgijom: mi/oni, patriote/izdajnici. U tom rječniku protivnik nije suparnik za raspravu, nego greška. Bivši predsjednik RS-aMilorad Dodik taj registar podiže na binu, podvlačeći ga državotvornim tonom – “zlo koje treba uništiti”, kako je prozvao Vukanovića u javnim nastupima. Opozicija u RS-u mjesecima upozorava: ovo nije samo retorika već atmosfera linča. Vukanović je podnio prijavu protiv Dodika, optužujući ga za pozive na nasilje, a primjeri se gomilaju. Kad se takav jezik stavi u državnički okvir, nasilje nije “dozvoljeno”, ali postaje “razumljivo” – kao da je plamen samo logičan nastavak vatre koju zapališe riječi.

Istrage koje nestaju u magli

Što su istrage sporije i pliće, to je poruka učinkovitija. U Trebinju je Vukanovićev spaljeni auto odvezen u PU na vještačenje, a u Banjaluci se pretražuju snimci napada na Borenovića – korektne vijesti, ali bez imena, motiva ili nalogodavaca. Javnost ne treba logističke fusnote – traži odgovore. Bez njih, “oštre osude” zvuče kao vremenska prognoza: malo dima, malo pepela, pretežno neodgovornost. “Nepoznati počinioci” više nisu izgovor, anonimnost je resurs koji omogućava da se obrazac ponavlja: maska – poruka – odlazak. A onda slijedi liturgija saopštenja – osuda, zabrinutost, vjera u institucije – nakon koje se ništa ne dogodi. Takav sistem nije neutralan, on je scenografija gdje strah igra glavnu ulogu, a pravda stoji kao statista u pozadini.

Vrijeme za epilog, ne trejler

Pravi patriotizam nije bučan pljesak na tribinama, on je hladan, administrativan i dosadan: “ko, kako, zašto”. Ako institucije to ne mogu isporučiti, one nisu institucije, nego kulise. Ako mogu – neka dokažu. Dajte imena, motive, nalogodavce. Prekinite seriju u kojoj “osuda nasilja” svake sedmice glumi finale, dok se stvarni zločini gube u magli. Ova napaćena zemlja zaslužuje epilog, ne još jedan trejler. Jer dok se vatre pale, a maske spuštaju, tišina institucija govori glasnije nego bilo koji govor s bine.