Pola miliona ljudi. Nula zakona. Jedna parola.

Marko Perković Thompson sinoć je u glavnom gradu Hrvatske pred, prema procjenama organizatora, više od pola miliona ljudi ponovo otpjevao lekciju iz zaborava, odsvirao partituru istorijskog revizionizma, začinjenu fašističkim pozdravom koji se nekad čuo pred logorima smrti. Time je još jednom dokazao da fašizam u ovom regionu nije zakopan – samo mu se pojačalo stavlja na 11. Nije prvi put da to radi. I zna da može. Jer institucije spavaju, mediji peru ruke, a publika tapše.

S bine je zagrmjelo “Za dom spremni”, pravna država je zabila glavu u zvučnik. Jer, ako se zločinačka parola uzvikuje uz matricu i konfete, to valjda više nije pozdrav nacističke satrapije – to je pjesma. S patriotizmom po ukusu, za masu bez pamćenja i vlast bez kičme. “Za dom spremni”, riječi koje bi u iole normalnoj državi završile na optužnici, ovdje su odjeknule kao refren kolektivnog amnezijskog veselja.

Kolektivni blackout

Za neupućene, Za dom spremni nije nekakav bajkoviti, patriotski pozdrav iz dječije čitanke. To je ratni pozdrav fašističke NDH, pod kojim su hiljade ljudi završile u jamama, logorima i pod kamama. Ali, kad to kaže Thompson – nekako dobije “umjetnički kontekst”. A možda i status “kulturne baštine”? Sljedeći korak: UNESCO zaštita?

Pjesma? Za koju su nekad ljudi gubili glave, a sad izgleda samo gubimo dostojanstvo.

Kao da gledamo neki distopijski horor gdje fašizam ne dolazi u crnim uniformama, već s binom, konfeti-topom i sponzorima. Gdje se zločini ne poriču – nego se pjevaju. Gdje se istorija ne piše – nego briše, dok publika snima stori.

Zamislite da neko na skupu od 500.000 ljudi poviče: “Smrt fašizmu!” U tom slučaju, redari, policija i tužioci već bi imali šablon – jer bi to bila provokacija, poziv na nasilje, ideološki ekstremizam… Ali kada neko pozdravlja zločinački režim iz prošlog vijeka – onda to valjda ide u odjeljak “glazba i zabava”.

Patriotizam sa cjenovnikom

Ali ono što je možda najmučnije u cijeloj priči nije samo parola. Ovo nije bio ni incident, ni lapsus, ni pijana masa – nego dobro uštimani biznis. Nije problem ni u pozdravu Za dom spremni, ni u transu mase koja slini pod binom, ni u policiji koja tradicionalno “nije primijetila” ništa. Problem je što je sve to – uredno fakturisano. Što je čovjek koji se kune u domovinu zapravo naplatio patriotizam po VIP cijenama – i to od istih onih Hrvata koje navodno toliko voli.

Dok je masa urlala i pjevala, Thompson je punio džepove. Jer, kad kažeš da si “domoljub”, očito to znači da ćeš svoje sunarodnjake prvo zagrijati ideologijom, a zatim ih oguliti na ulazu. Milioni su ašićare otišli direktno u njegov džep. Nisu išli bolesnoj djeci, nisu završili u fondovima za terapije, nisu ni dotaknuli prave domovinske potrebe. Samo su, kao i parola, ostali upakirani u patriotizam sa cjenovnikom.

A patriotizam, gospodo, ne pjeva se s bine pod reflektorima dok ispod nje ljudi sa skupim kartama kleče pred mitom. Patriotizam ne vuče refren iz rovova gdje su ubijani nevini. Patriotizam ne pakuje fašizam u CD-ove. Patriotizam ne nosi brend, ne naplaćuje ulaz i ne završava s brojanjem profita dok djeca umiru jer nisu “u fondu”.

Ali, da se ne lažemo – problem nije samo Thompson. Problem su svi koji su sinoć šutjeli. Policija, koja “nije čula”. Mediji, koji su prenijeli “spektakl” umjesto sramote. Tužilaštvo, koje čeka da neko drugi napravi prvi korak. I, naravno, politička elita – razasuta po VIP ložama, vjerovatno u fazi horičnog klimanja glavom uz beat zločinačke prošlosti.

Orkestrirana šutnja

To je orkestrirana šutnja. To je trenutak kad istorija shvati da nema više ko da je brani. Kada zločin dobije refren, a žrtve – echo bez tona.

Ovo nije bio koncert. Ovo je bio komercijalni revival jednog režima. Pjevalo se o domovini, ali se radilo o zaradi. Pozdravio se dom, ali se zgrnuo keš. A svi koji su šutjeli, od MUP-a do posljednjeg influensera koji je snimao storije sa bine, saučesnici su u ovoj paradi licemjerja.

Ne budimo naivni. Ovo je bio fašistički sevdah pod reflektorima, događaj gdje se zločinačka prošlost ne osuđuje – nego remiksuje. Thompson nije pjevač. On je muzički kapelan NDH-a. Ono što su Himmleru bili govornički nastupi, to su ovim domaćima koncerti – s bine pada parola, iz mase raste mit. I sve to pod punom zaštitom države. Policije. Novinara. Sudbine.

A gdje je Evropa?

Gdje su svi ti briselski borci za demokratiju, jednakost i evropske vrijednosti? Gdje je sad ta slavna EU koja nam šalje rezolucije, mjeri korake u reformama, broji korupcijske afere i nadgleda slobodu medija?

Možda zauzeti – imaju važnija posla. Naprimjer, vode debate o standardizaciji banana. Ili štampaju brošure o kulturnoj raznolikosti, dok se na njenim istočnim vratima veličaju simboli genocida. Evropska unija, ta vječna učiteljica morala, sinoć je demonstrativno šutjela. Jer, dok se ovdje pjevaju fašističke parole, njih zanima samo stabilnost. A stabilnost, u prevodu, znači: nek’ ne puca.

Kad Thompson završi refren, a masa se raziđe, fašizam ne ode s njima. On ostane. U vazduhu. U školama. U institucijama koje nisu reagovale. U toj Evropi koja je odlučila da je fašizam, kad se pojavi s gitarom, možda ipak samo “kulturni fenomen”.

Jer, u današnjem svijetu, nije problem kad fašizam pjeva. On je (ponovo) među nama.
Ne u uniformi. Na bini, na YouTube trendingu, na krilima selfija. Problem je što svi ostali – šute.

Thompson je pjevao. Masa je skakala. Država je gledala. A fašizam? On je plesao.