Bila je to zemlja gdje su osjećaji bili slobodni. Ljudi su plakali u tramvaju, vikali iz auta, ljubili se po hodnicima opština, smijali se na sahranama – ali bez zlobe. Nije to bilo nepoštovanje. Bila je to sloboda. Ali nekako, niko nije znao kada se to počelo mijenjati.

Kažu da je prvi znak bio kad je neko rekao: “Nemaš ti šta da se uzbuđuješ. Nije profesionalno”.

I ljudi su se uozbiljili. Prvo na poslu. Onda kod kuće. Onda u sebi.

Zatim je zabranjena tuga na radnom mjestu. Dozvoljena je samo u vremenu od 17.30 do 19 sati, uz prethodnu najavu.

Smijeh je kategoriziran kao neproduktivna buka, a onda je zamijenjen tišinom.

Zagrljaji su morali imati dozvolu druge strane, ovjerenu u obliku nevidljive distance. Na rođendanima su počeli govoriti: “Ne znam šta da kažem”. Pa nisu govorili ništa.

Emocije su polako povlačene iz opticaja. Kao novčanice koje se zamijene, pa više ne važe. Prvo stid. Pa zahvalnost. Pa ponos. Na kraju, ostao je samo osjećaj da nešto fali, ali više niko nije znao šta. Djecu su učili da ne drame. Stariji su govorili: “Mi smo svoje isplakali. Vi budite normalni”.

A onda je nestao i bijes. Ljudi su se prestali buniti. Ne zato što su se složili – nego zato što više nisu osjećali da nešto nije uredu. Umjesto gnjeva, uveli su terminologiju: prihvatljivo, neophodno, okolnosti.

Počeli su govoriti: “Takvo je vrijeme”. A nije vrijeme bilo takvo. Ljudi su postali takvi.

Samo jedan čovjek je preživio. Ne zna se ko je bio. Kažu da je imao “nešto u očima”. Pokušao je vrisnuti, ali su rekli da to nije odobrila Komisija za ton.

I onda je napisao jednu rečenicu, na zidu napuštene škole. Pišu da je tamo još stoji, samo su je prekrečili. Ali ponekad, kad pada kiša, pojavi se:

“Onaj ko ti je oduzeo osjećaje, nije ti uzeo ništa. Ali ti si mu dao sve”.